“Moj se rad bazira na osobnom, ali to u ovom slučaju djeluje kao podloga za promišljanje općih pitanja, poput vrijednosti i memorije koja su svima zajednička i u njima se jednako možemo naći.“ – razgovor s Ivanom Gundićem

U travnju je zatvorena tvoja samostalna izložba “Memogram” u splitskom Salonu Galić (18. 3. – 4. 4. 2022.), a tom si prilikom predstavio rad koji je nastao kao produkt diplomskog istraživanja. Kako je nastala ideja za ovaj rad i kako je tekao proces istraživanja?

Do ideje sam došao nakon što sam na sajmu antikviteta našao hrpu starih fotografija i pomislio kako je tužno da se nečija osobna memorija prodaje za svega par kuna. Palo mi je na pamet da možda više vrijedi srebro koje se nalazi u tim fotografijama nego one same po sebi. Naime, radilo se o crnobijelim, tzv. srebro-želatinskim printevima koji se sastoje od slojeva srebra koje osvjetljavanjem poprima oblik snimljene osobe i čini sliku. Počeo sam razmišljati kako je zapravo ideja vrijednosti potpuno relativan pojam, posebno ako uspoređujemo sentimentalnu i tržišnu vrijednost, kao u ovom slučaju. Nastavio sam promišljati je li uopće moguće srebro iz fotografija “izvaditi” i dobiti ga u čistoj formi kako bih zaokružio i ilustrirao relativnu ideju vrijednosti na primjeru vlastitih obiteljskih fotografija. Nazvao sam dobrog prijatelja koji je ujedno i magistar kemije i pitao ga što misli o tome, a on je rekao da se to bez problema može izvesti, no da je pravo pitanje koliko se fotografija treba “rastopiti” da bi se dobio opipljiv komadić srebra. Za to nam je bila potrebna ozbiljna kemijska analiza. Uzeo sam fotografije i uputio se u Split na jedan privatni znanstveni institut, gdje sam već prvi dan od nadležnih dobio zeleno svjetlo za provedbu rada i eksperimentiranje s topljenjem fotografija i izvlačenjem srebra. Oni, naime, imaju cijeli program koji pomaže umjetnicima da u interdisciplinarnom kontekstu razvijaju svoje radove, što je zaista odlična inicijativa. Već nakon nekoliko odlazaka u Split počela se nazirati i vizualizacija rada u kojemu suprotstavljam vrijednost memorije u obliku vlastitih obiteljskih fotografija i vrijednost materije u obliku čistog srebra koje sam iz njih uspio izolirati. Iznenadilo me to da za proizvodnju jedne srebrne kovanice nije potrebno otopiti (a time i uništiti) kilograme obiteljskih fotografija kao što sam prvotno mislio, nego je potrebno otprilike osamdesetak fotografija koje ispunjavaju površinu jednog metra kvadratnog. Na kraju sam dobio kovanicu od jednog grama čistog srebra koja nekom tko nije ja vrijedi približno pet kuna, dok meni zbog ove osobne, memorijske dimenzije, znači puno više. Relativno je.

Naime, cijela vizualizacija rada prati proces raspadanja i topljenja arhivskih fotografija i njihovu transformaciju u taj komad srebra. Snimljene fotografije koje izlažem zapravo su nastale postupkom koji nalikuje na onaj koji se koristi u refotografiji. Fotografije se, prikazane u sekvencama u kemijskim čašama ispunjenim lužinom, tope i polako nestaju nakon čega ostaju samo bijeli papiri. Sličan proces uništenja prikazao sam na više načina, fotografiranjem topljenja u kemijskim čašama i snimanjem videa u akvariju za ribice. Kako ni jednu od osamdeset i šest uništenih fotografija nisam ni na koji način sačuvao skeniranjem ili bilo kojom vrstom reprodukcije osim bilježenjem procesa njenog topljenja, cijeli rad djeluje poput neke vrste rječnika. On služi prepisivanju značenja iz fotografija u kovanicu srebra, jer njihovim rastapanjem ikoničko značenje se gubi i nestaje, a jedino što ostaje je ono indeksičko, što je upravo i bilo predmet mojeg interesa. Tako je nastao „Memogram“ – multimedijalni rad u kojemu sam se, promatrajući medij fotografije u kontekstu obiteljskog arhiva, bavio temama koje s fotografijom najčešće i povezujem, a to su vrijednost i memorija. Zanimali su me načini na koje se sjećanje veže uz određene predmete i pretvara ih u memorijske objekte, u ovom slučaju kako ono „nastanjuje“ fotografije i koji procesi vode do toga da, jednostavno rečeno, papirnata slika za nekoga postane predmet od većeg značaja i vrijednosti. U prvim fazama istraživanja naišao sam na nekoliko primjera u kojima su ljudi, bježeći od požara, rata ili kakvog drugog povoda za napuštanje obiteljskog doma, prvo posezali za fotografskim albumima i zlatnim nakitom. To je naravno zato, što su fotografije u službi obiteljskog sjećanja svojevrsni produžeci onih kojih više nema. One su inventar ljudske prolaznosti i smrtnosti. Vjerujem da je i samo sjećanje neka vrsta fluidnog procesa koji se može vjernije ilustrirati uključivanjem kategorije vremena, odnosno trajanja. Sjećanje i prolazak vremena su usko povezani pojmovi koji možda i ne mogu postojati jedan bez drugoga. Iz istog sam razloga većinu rada vizualizirao u nekoj vrsti sekvence. Svako topljenje arhivske fotografije, bilo ono zabilježeno slikom ili videom, u mom radu podrazumijeva neki prolazak vremena – od cjelovitog i čitljivog prikaza do potpune degradacije i praznine. Ono što je meni bilo bitno je to, da destrukcija i degradacija ne završavaju samo prazninom, nego konstrukcijom novog memorijskog objekta koji je na svojoj elementarnoj razini doslovno vječan. Prolazeći kroz radikalan proces topljenja i uništavanja vlastitih obiteljskih srebro-želatinskih fotografija, kako bih od njih proizveo kovanicu čistog srebra u koju se to sjećanje na neki način upisalo, arhiv sam istovremeno uništio i učinio vječnim, a u procesu sam shvatio da se rad razvio u više slojeva za koje smatram da mnogo govore o suživotu ljudi i fotografija.

 

U spomenutom radu koristiš obiteljski arhiv kao polazište za svoje istraživanje, a samim time uvodiš u njega svojevrsnu intimnost. Uspostavljaš li putem ovog procesa komunikaciju s članovima obitelji s fotografija? Kakav je, prema tvom mišljenju, značaj unošenja “osobnog” u umjetnički rad?

Mislim da svaki vid umjetničkog djelovanja koji uključuje neki tip autorstva nužno sa sobom donosi i dimenziju osobnog. Kod medija fotografije, na primjer, situacija je takva da čim netko fotoaparatom ili kakvim sličnim uređajem od okolne stvarnosti oduzima jedan mali dio i naglašava ga kao nešto novo, zasebno i bitno, taj postupak nužno podrazumijeva unošenje tog “osobnog“. Čak da u cijeloj priči i nema fotoaparata i jedinstvenog autora, same ideje opet proizlaze iz nekih više ili manje osobnih motivacija. I ja sam na kraju napravio rad koji u sebi sadrži dosta osobnog, ali smatram da je to bilo neizbježno jer sam promišljao trajanje, smrtnost i vrijednost zbog čega sam morao početi od nečega što je meni blisko jer sam tehnički dio istraživanja mogao napraviti s bilo kojim fotografijama, ali to bi prije svega bilo etički prijeporno i u potpunosti bi umanjilo moju metodu promišljanja vrijednosti. Ako sam već odlučio pričati o nekoj vrijednosti, morala je postojati i određena žrtva. U odabiru fotografija sam inzistirao da prikazane osobe budu meni poznata lica iz uže i šire obitelji. Na taj se način prilikom istraživanja zaista dogodilo nekoliko vrlo osobnih trenutaka o kojima nisam puno pričao, ali su mi itekako važni. Primjerice, baku s mamine strane nikada nisam upoznao jer je preminula dok je moja mama bila u sedmom mjesecu trudnoće sa mnom. Baka je, kako saznajem iz priča, nekako držala obitelj na okupu i njena smrt je zapravo i obilježila moje najranije djetinjstvo, jer su ostali članovi obitelji bili izuzetno pogođeni njenim odlaskom. Na fotografiji koju sam odlučio otopiti u lužini je baka prikazana u bijeloj vjenčanici. Budući da je vjenčanica bijele boje, to ujedno znači da je najmanje srebra upravo na tom dijelu fotografije. Prilikom topljenja su svi ostali subjekti fotografije prvi izblijedili, a posljednja osoba koja se vidi na fotografiji je baka u bijelom, što je zapravo suprotno od onoga što se u stvarnosti dogodilo. Svaka od tih fotografija ima značenje za mene, ali nisam htio da to bude fokus istraživanja. Važno mi je da ja znam da je u radu intimna obiteljska podloga, ali smatram da to ne mora nužno biti zanimljivo nekome tko promatra rad sa strane bez bitnijeg emocionalnog angažmana prema osobama na fotografijama koje se tope. Čini mi se da i samo pitanje partikularnog iskustva opet ulazi pod temu relativnog pogleda na to što je vrijedno i za koga. Moj se rad bazira na osobnom, ali to u ovom slučaju djeluje kao podloga za promišljanje općih pitanja poput vrijednosti i memorije, koja su svima zajednička i u njima se jednako možemo naći.

 

Povjesničarke Maja Brkljačić i Sandra Prelenda definiraju kulturu sjećanja kao termin okrenut prema prošlosti, dok pamćenje dovode u blisku vezu s politikom koja određuje sadašnjost ali i budućnost. Razlikuješ li pojmove sjećanje i pamćenje ili ih smatraš istoznačnicama?

Pamćenje podrazumijevam kao fiziološki proces odnosno stvaranje nekih novih veza i usvajanje novih informacija, a sjećanje bih kao riječ uvijek upotrijebio u kontekstu orijentiranom prema prošlosti. Ako promatramo kako događaji iz prošlosti utječu na to kako ljudi danas epistemološki prerađuju nove informacije, rekao bih da sjećanje uvjetuje pamćenje, a to naravno ima veze s politikom. Interpretacija povijesti utječe na to kako će ljudi percipirati budućnost, na koji će način usvojiti nove informacije te kako će ih povezati i racionalizirati. Tako je i u domeni politike puno lakše reinterpretirati stvari iz prošlosti koje već postoje u svijesti svekolikog pučanstva i na osnovi toga izgraditi neki novi narativ. To se naravno zove revizionizam i manipulacija, no to su teške teme na koje ovdje ne bih trošio vrijeme. Da se odmaknemo od politike, mene ove stvari daleko više zanimaju na jednoj sasvim bazičnoj razini. Evo, na primjer, može li uopće taj sadašnji trenutak, djeljiv do infinitezimalnih razina, mili-mikro-piko sekunda, odvojiti prošlost od budućnosti? Postoji teorija prema kojoj cjelokupna prošlost virtualno postoji u sadašnjosti. To su istovremeno teška, ali i jako zanimljiva pitanja. Posebno iz perspektive nekoga tko se bavi medijem fotografije, jer se fotografija nekako uvijek nađe na tim mjestima gdje su prošlost, sadašnjost pa i budućnost u direktnoj interakciji.

 

Budući da čitavi proces nastanka rada “Memogram” obilježava čin uništavanje fotografija, kako su ostali članovi obitelji reagirali na tvoj rad?

Za početak trebam naglasiti da nisam uništio čitavu obiteljsku arhivu fotografija, ali sam, za ilustraciju poimanja vrijednosti, odlučio promatrati medij fotografije kao svojevrsni inventar smrtnosti. Budući da nisam uništio apsolutno sve, članovi obitelji nisu reagirali na neki strašno dramatičan način, ali je za neke od njih sama prezentacija rada bila istovremeno bolno iskustvo, doduše, s terapeutskim učinkom. Meni je bilo važno da destrukcija umjetničkog rada ne bude samoj sebi svrha, a u ovom slučaju mi se učinilo da će rezultat uništenja tih fotografija biti vrjedniji od samih fotografija, jer je riječ o propitivanju ideje vrijednosti i mogućnosti sjećanja. Tijekom rada na čitavom projektu sam zapravo dosta razgovarao s članovima obitelji, a osim toga sam i dio fotografija spasio iz vlažnog podruma gdje su albumi godinama bili neadekvatno skladišteni. Stoga smatram da je čitav proces bilo zaista bogato iskustvo. Žao mi je što nisam uspio istražiti autorstvo pojedinih fotografija. Zanimljivo je što je na većini fotografija natpis koji u procesu topljenja ostaje na papiru, odnosno lužina ne “pojede” trag penkale, zbog čega sam odlučio izložiti i te papire. Jer smatram, ako već pričamo o memorijskim odnosima i značenjima koja se kroz vrijeme i ljude translatiraju iz jedne generacije u drugu, da je u tom slučaju i sam papir zaista bitan artefakt.

U tvom radu zamjetan je eksperimentalni pristup fotografiji. Kada i zašto si započeo istraživanje ovog medija?

Moje prvo iskustvo bilježenja bilo kakve slike bilo je s web kamerom koja je imala vrlo nisku rezoluciju i zajedno s bratićem proveo sam brojne ljetne i zimske praznike bilježeći trenutke. Tada, naravno, nisam bio svjestan da je i to bio svojevrsni eksperiment, ali činjenica je da sam oduvijek paralelno istraživao klasičnu fotografiju i eksperimentalne pristupe. Krajem osnovne škole sam se ozbiljnije počeo baviti fotografijom i kroz neko vrijeme dokučio što me interesira i što uopće znači fotografirati. Oduvijek me više zanimalo zašto se uopće snima i koja je motivacija za fotografiranje, ali i što to znači za društvo u širem smislu. Pitanje koje promišljam i nakon fakulteta jest je li nasilje prema fotografiji isto kao i nasilje prema osobi prikazanoj na fotografiji – ako je fotografija jedino što je ostalo od te osobe? Fotografija kao medij je fascinantna i naravno da je odlično kada netko snimi lijepu fotografiju, ali meni je zanimljiviji cijeli taj metakontekst unutar medija i upravo iz toga izvlačim nove ideje, što rezultira nekim raspravama i novim umjetničkim radovima. Upravo zato što je sveprisutna, fotografija govori puno o ljudima i o svijetu. Kao što se prije pisalo, tako danas svi izvade mobitele i fotografiraju događaje. I često ljudi u pogrdnom smislu govore “Svi fotkaju!”… Pa da, to je odlično. Fotografiranje nije natjecanje nego je zanimljivo na koji se način sve to odvija i s kojim pobudama te kako će se to čitati s određenim vremenskim odmakom. Da se vratim na pitanje o fotografiji između prošlosti i budućnosti… sama ta mogućnost čitanja je nešto što me zanima. Ako malo razmislimo o mogućnostima i ograničenjima samog medija, fotografija nam pruža vremenski neograničen i vrlo detaljan uvid u neki trenutak, uvid kakav ne bismo mogli dobiti u realnom svijetu i vremenu, a istovremeno nam izvan pravokutnih granica svojeg kadra o tom istom trenutku ne govori apsolutno ništa. Zanimljivo mi je postaviti pitanje koliko je zapravo dodatnog konteksta, stečenog usmenom predajom ili kakvim drugim pisanim dodatkom, potrebno da bismo nešto mogli iz fotografije adekvatno iščitati. I u kojim točno uvjetima pamćenje postaje sjećanje, što se dobiva, a što gubi gledanjem u sliku? Medij fotografije otvara bezbroj super pitanja i zato je važno eksperimentirati.

Godine 2018. izlagao si u sklopu festivala Organ vida. Koje si fotografske serije predstavio na toj manifestaciji? Možeš li reći nešto više o radu koji je prethodio recentom “Memogramu”.

U program Organa vida ušli smo s jednom ispitnom izložbom i za početak moram odmah naglasiti da nam je to bilo važno iskustvo da izlažemo na takvoj manifestaciji. Rad se zvao “Prolaz za divlje životinje” i zapravo se opet radilo o svojevrsnom eksperimentu. Ideja je bila da u radu koristim kameru za bilježenje kretanja životinja bez prisustva ljudi. Znači riječ je o automatiziranim kamerama s nevidljivim flashom, koje reagiraju na pokret životinje. Meni je bilo iznimno zanimljivo preispitati autorstvo fotografija u ovakvom postupku gdje fotografija zapravo nastaje bez intervencije autora. Upravo zbog toga, što medij fotografije podrazumijeva niz odnosa – tko uopće fotografira, na koji način, koji je kadar i kut odabran… i mene zapravo zanima princip bez prisustva autora. Stoga sam s grupom prijatelja i poznanika otišao u šumu gdje je kamera zabilježila kretanje ljudi u mrklom mraku. Taj cijeli rad bio je na tragu promišljanja sveprisutnosti fotografije kao nekog univerzalnog slikovnog jezika koji danas svugdje operira, a ideja je bila pokušati očistiti fotografiju od svih utjecaja koje inače smatramo fotografskim jezikom.

 

Budući da si diplomski studij fotografije upisao nakon stečene diplome na preddiplomskom studiju Fakulteta političkih znanosti, možeš li usporediti iskustvo studiranja na fakultetu i akademiji? Je li studiranje na ne-umjetničkom fakultetu proširilo tvoje vidike i polje interesa?

Teško mi je usporediti fakultet i akademiju zbog potpuno drugačijih pristupa. Na Akademiji dramske umjetnosti postoji individualni pristup upravo zbog toga što je područje koje se obrađuje sklono individualnim pogledima. S druge strane, tehnički ili humanistički studiji funkcioniraju po principu usvajanja znanja koje je potrebno za ocjenu i to je manje-više to. Na Akademiji također ima teorijskih predmeta koji funkcioniraju na sličan način, moraš nešto naučiti da bi to mogao ponoviti i dobiti neku ocjenu, ali postoji i taj individualan dio koji promatra umjetnost kao jako otvoreno i široko područje. Drugim riječima, sve što je podložno gledanju i promišljanju može biti umjetnost i zbog toga onda, naravno, postoji pristup koji je individualan i takav. Smatram da mi je studij novinarstva pomogao u nekom smislu tehničkog svladavanja znanja, poput pisanja seminara ili određenih komunikacijskih vještina, što je važno u smislu zagovaranja određenih ideja o umjetnosti ili komuniciranja s publikom, mislim kroz radove, naravno.

U travnju je također otvorena izložba s predstavljanjem radova polaznika škole umjetničke fotografije Drugi kadar. Kako si se snašao u mentorskom radu?

Kada pogledam vlastiti životopis, shvaćam da su radionice posao koji sam najviše radio u životu. Na studiju novinarstva sam vrlo rano postao demonstrator na studentskoj televiziji, što mi je donijelo znanje u mentoriranju drugih. Prije toga sam vodio radionice digitalne i analogne fotografije u Koprivnici i zaključio da bih najradije od svih poslova volio raditi u polju edukacije. Osim što me iznimno zanima teorija, isto tako smatram da je edukacija vrijedna i bitna i svakako je međugeneracijski transfer znanja izuzetno važan. I zato mi je bilo zaista drago da su me pozvali da budem voditelj radionice Drugi kadar, zajedno s kolegom Denisom Butorcem. Na radionici smo imali grupu prekrasnih mladih ljudi koji su se prijavili s velikom željom da nešto nauče i da se nastave baviti fotografijom. Na završnoj izložbi prikazani su zaista kvalitetni i zanimljivi radovi, a osobno smatram da bi se ovakve radionice trebalo uvesti u dječje vrtiće i osnovne škole jer je obrazovanje u polju vizualne kulture iznimno važno.

 

Kakvi su ti planovi za budućnost? Radiš li već na nekom novom projektu?

Radim na jednom novom projektu, ali je to sve još u idejnoj sferi, nisam prešao na realizaciju. Ja sam tip koji godinu dana planira i razrađuje do detalja, a onda odradi sve u mjesec-dva. U sedmom mjesecu sam odradio još jedno izlaganje “Memograma“ u Galeriji Knifer u Osijeku pa se iskreno i ne žurim dalje, jer se taj rad očito još uvijek kotrlja. S druge strane, u međuvremenu sam se i zaposlio pa zadnjih godinu dana teže odvajam slobodno vrijeme za rad na svojim projektima. Planove za budućnost imam manje nego ikad, ali tko danas uopće može išta planirati? Ne možeš ni proslavu rođendana isplanirati kako treba jer je ili potres ili pandemija ili nešto deseto, ali ostavimo pesimizam za bolja vremena!