O sjećanju, djetinjstvu i fotografiji
Izložbom Sigurna kuća, mladog autora i studenta snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti, Ivana Buvinića, započeli smo godišnji program u Galeriji Spot. Prilikom otvorenja održan je i razgovor s umjetnikom koji ovom prilikom predstavljamo u pisanom obliku.
Iako je odrastanje u obiteljskom domu, a zatim i osjećaj sigurnosti koji se uz njega veže, motiv koji se vrlo često pojavljuje u umjetnosti i tema kojoj se gotovo svi umjetnici u nekoj fazi sazrijevanja posvećuju, možeš li nam za početak pojasniti koncept svog rada i koja je bila tvoja osobna motivacija? Također, što točno predstavlja naslov “Sigurna kuća”?
Ivan Buvinić: Za početak, moram naglasiti da je ovaj rad nastao u sklopu kolegija Umijeće fotografiranja na drugoj godini studija snimanja na kojem smo se bavili temom obiteljske fotografije. Osobno, ta mi je tema bila posebno važna jer sam iskustvo življenja u obiteljskoj zajednici silno želio materijalizirati i s njime se suočiti kroz umjetnički rad. Svjestan sam činjenice da je moj identitet izgrađen i utemeljen u toj zajednici. Naziv “Sigurna kuća” proizlazi iz neke opće spoznaje da dom i obitelj simboliziraju osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Međutim, vođen vlastitim iskustvom, znam da to ne mora uvijek nužno biti tako. Naslov “Sigurna kuća“ tako ujedno ostavlja i otvorenu mogućnost gledatelju da sam zaključi što obiteljski dom može biti ili što, kao u mom slučaju, on nije.
U ovom radu ne odabireš klasičnu reprezentaciju teme kroz seriju fotografija, već kombiniraš nekoliko pristupa: arhivske fotografije, skulpture koje potom fotografiraš, tekst, video projekciju itd. Čitav galerijski prostor nije ispunjen samo fotografijama, već različitim interpretacijama i tzv. “eksperimentiranjima” s medijem fotografije. Možeš li nam pojasniti zašto si se odlučio za takav pristup pri istraživanju vlastitih sjećanja?
Ivan Buvinić: U prostoru smo obiteljskog doma izloženi različitim podražajima, taktilnim, zvučnim i vizualnim. Upravo je takvo bilo i moje iskustvo, smatram da su različiti podražaji odigrali važnu ulogu u oblikovanju mojih osobnih sjećanja. Nisam se htio opredijeliti samo za jedan podražaj, već vidjeti koje značenje mogu stvoriti kombinacijom različitih. Krenuo sam od skulptura te postepeno došao do ideje da istražim i zvuk.
Krenimo onda od skulptura. One, prema tvojim riječima, simboliziraju krhkost i labilnost obiteljskih odnosa te ih upravo iz tog razloga odlučuješ izgraditi koristeći svakodnevne predmete pronađene u obiteljskom domu. Možeš li nam objasniti zašto si se odlučio baš za izgradnju skulptura?
Ivan Buvinić: Ideja je potaknuta osjećajem koji prevlada svaki put kad se vratim kući, gdje u prostoru djedove garaže pronađem niz starih i zapravo beskorisnih predmeta, koje moja obitelj i dalje čuva. Prema njima se odnosimo s određenim poštovanjem, smatrajući da imaju dodatnu emotivnu vrijednost, iako na prvi pogled izgledaju sasvim uobičajeno. Odlučio sam se “poigrati” s tim materijalima i stvoriti neka nova značenja. Na taj način ujedno postajem aktivni sudionik u stvaranju neke vrste “novog obiteljskog nasljeđa”.
Zanimljive su i fotografije u manjem formatu, odnosno snapshoti tvoje majke koju snimaš uglavnom u interijerima, dok obavlja svakodnevne kućanske poslove. Pritom vrlo očito primjenjuješ estetiku amaterske fotografije i poigravaš se s tzv. čestim pogreškama pa tako, umjesto slučajnog prsta u kadru, namjerno prekrivaš lice majke stavljanjem ruke u kadar.
Ivan Buvinić: Pri istraživanju ove teme, počeo sam se pitati kako fotografirati članove svoje obitelji. Kada je u pitanju klasičan portret, ljudsko lice doživljavamo kao najizražajniji motiv iz kojeg iščitavamo većinu emocija na fotografiji. Svjestan činjenice da je moj odnos s majkom nešto što još uvijek propitkujem i istražujem, odlučio sam, u ovoj fazi rada, ne prikazati njezino lice.
Propitivanje odnosa, kao i sjećanja na jedan odnos, vidljivo je i u arhivskim fotografijama objavljenim u obliku fotoknjige, kao i na fotografijama vjenčanja tvojih roditelja. U oba slučaja interveniraš na fotografije kemijskim i/ili fizičkim procesom, sve do brisanja njihova sadržaja. U prvom slučaju kemijski interveniraš na fotografiju, dok u drugom stvaraš dojam izblijedjele fotografije.
Ivan Buvinić: Rad je nastao tijekom druge godine studija na Akademiji kada sam intenzivno počeo razmišljati što fotografija za mene predstavlja kako u materijalnom, tako i u konceptualnom smislu. Stoga sam se odlučio okušati u više pristupa i eksperimenata te intervenirati na fotografiju sebe i djeda kako bih ujedno promislio o jednom emotivno važnom odnosu koji je nažalost okončan djedovom smrću.
Za kraj, dotaknimo se projekcije nalaza encefalografije. U pitanju je istraživanje koje si odlučio napraviti u suradnji s Institutom za istraživanje mozga u Zagrebu i na taj način otkriti koji su zvukovi ostavili najviše traga na tvoje djetinjstvo. Iako je u pitanju zvuk, odlučuješ se za vizualnu reprezentaciju različitih frekvencija.
Ivan Buvinić: Obiteljske svađe, u najranijem djetinjstvu, ostavljaju značajan trag u vizualnom sjećanju. Zanimalo me na koji je način moguće istražiti zvukove uz koje vežem određena sjećanja na traume iz djetinjstva. Tako sam u suradnji s doktorom Goranom Ivkićem s Instituta za istraživanje mozga proveo eksperiment gdje smo klasičnu skladbu nekoliko puta zaustavili ubacivanjem različitih agresivnih zvukova, kako bismo istražili i zabilježili brojne promjene na mozgu koje u tom trenutku nastaju. Istraživanje je pokazalo da se prilikom slušanja skladbe u mom mozgu aktiviraju upravo oni centri zaduženi za memoriju, sjećanje i traumu. Odlučio sam prikazati rezultate nalaza u digitalnom obliku kako bih omogućio gledatelju da samostalno interpretira o kojim se zvukovima radi.
Za kraj bih se zahvalio Uredu za fotografiju na pruženoj mogućnosti da u Galeriji Spot osmislim i održim svoju prvu samostalnu izložbu, profesorici Jeleni Blagović na mentorstvu te Hrvoju Slovencu na svim kustoskim savjetima.
Fotografije izložbe Ivana Buvinića Sigurna kuća u Galeriji Spot snimio je Marko Ercegović.
Više fotografija izložbe možete pogledati na linku.