Pred nestajanjem
Petar Dabac (desno) u buffetu MK
Povodom njegove izložbe u Cankarjevom domu u Ljubljani razgovarali smo s Petrom Dabcem, gdje drugo nego u Buffetu MK u Radićevoj.
Da li bi mogao svoj fotografski opus podijeliti na faze?
Pa, možda bi se moglo… jer sad kad gledam unatrag te faze očito postoje, iako nisu nastajale svjesno kao faze, više slučajno kao posljednica nekih događaja i mojih razmišljanja.
Pogotovo u zadnje vrijeme.
Znale su me držati razne ideje, kojima sam se onda bavio određeno vrijeme nakon čega bi započeo istraživati nešto drugo… drugačije. Zapravo me to istraživanje uvijek interesiralo.
Misliš da se može reći da fotografiramo kada nam je premalo ili previše stvarnosti?
Premalo ili previše doživljaja?
Ne znam… meni se čini čak i da se stvari promijene. Nekada u prvom trenutku ni sam ne znam zašto sam neku fotografiju snimio. Kasnije kad gledam film, pa povećam sliku pa počnem istraživati što to znači zapravo, što me je privuklo da to snimim… sve čega u početku procesa uopće nisam ni bio svjestan… kao da stvari sjedaju na svoje mjesto.
Kao karika koja nedostaje…
Postoji značajna razlika u «Fotogramima», «On the road» seriji i npr. «Dnevničkim zapisima».
Kako nastaju Dnevnički zapisi?
Bila je u početku jedna namjera, kasnije se to razvilo u to što je sad… doslovce škljocam sve živo što mi naleti pred aparat… skoro sve što proživljavam.
Ali početna ideja je bila… kad je rat počeo, u Hrvatskoj, ja sam vidio da posljedice mogu biti svakakve i naprosto me uhvatila potreba da bilježim što više situacija iz svog života i ljudi oko sebe. Tko zna… možda će nešto trebati biti zabilježeno, nešto čega više ne bude.
Nitko nije znao.
Paralelno mi se odvijala jedna priča, intimna, koja je trajala dosta godina al’ za koju sam ja unaprijed znao, poznajući dobro tu osobu i poznajući sebe… da to ne može bit vječno i nekako, manijakalno sam htjeo što više toga zadržati, kao jedan drugi oblik sjećanja.
Kao fotografsku sliku.
Kad su ti razlozi na neki način i prestali, mene toliko zaokupilo to fotografiranje, dnevničko da sam to uzeo kao princip. I tako radim i danas.
To traje znači od 90. godine.
Onda me zanimala ta ideja snimanja mjesta gdje zalazim. To su bile zagrebačke birtije od kojih su sve manje više zatvorene ili preuređene u nekakav luksuzni prostor (istog momenta ja i moje društvo smo prestali tamo zalazit i nalazili nove lokacije) dok na kraju nisam završio (odlazim već dugi niz godina) u buffet MK.
Tu razvijam jednu priču, koja još nije gotova ali može se reć’ da je već sad to jedan ciklus i nosi ime Buffet MK.
Može li se reći da Dnevnički zapisi nastaju iz osjećaja «pred nestajanjem»?
Možda… Nedavno sam započeo novi ciklus, potaknut na razmišljanje jednim grafitom. Na Opatovini na kojemu je pisalo «Džabe si krečio» i to na svježe obojanoj fasadi.
Kako je gazda tog lokala obojao zid, drugi dan je netko nasprejao taj «naslov».
Prvo sam bio ljut, rek’o «Kako može…», a onda mi se to jako dopalo kao jedna, zapravo, filozofska misao.
Negdje sam pokušao to usporediti sa svojim životom i radom, mislim… radi čovjek cijeli život i onda na koncu… zašto?
To je taj «Džabe si krečio».
Onda sam mislio, to će mi biti kao treći ciklus kojim ću završiti te svoje dnevničke priče.
Ono kao… dosta sam se bavio fotografijom. Pun mi je kufer, ne…
U jednom našem razgovoru rekao si mi da je najbolje što si ikada pročitao o fotografiji nekoliko priča iz knjige Mali Princ?
Da, u knjizi Mali Princ su tri stvari koje su osnovne za fotografiju.
Što je lisica rekla malom princu kad su se rastajali?
«Samo srce dobro vidi, istina je oku nevidljiva» što mislim da je za fotografiju jedna genijalna misao.
Također… Mali princ traži od pilota da mu nacrta ovcu i nije zadovoljan nijednom nacrtanom. Ova je bolesna, ova ima rogove, ova je prestara… dok pilotu nije dojadilo i nacrta kutiju sa nekoliko rupa i kaže: «Ovo je kutija. Unutra je tvoja ovca koju si toliko želio.»
Mali princ kaže: «To je upravo ono što sam trebao!»
Znači… imaginacija. Interpretacija.
Treća priča, o pripitomljavanju lisice, je npr. priča o tome kako sam sve ove godine snimao po zagrebačkim birtijama.
«Trebaš biti vrlo strpliv», rekla je lisica malom princu. «Najprije sjesti malo dalje od mene, potom sve bliže. Svakoga dana doći u isto vrijeme.»
Znači, ista birtija, isto vrijeme, ista konobarica… i s vremenom te ljudi prihvate. S vremenom zadobiješ njihovo povjerenje.
Nakon nekog vremena više nikome nije «čudno» to što ja stalno fotografiram. Više me nitko ne pita «Zašto». Čak i sami dolaze do mene «Pero, daj nas slikaj…»
Možeš li odgovoriti na pitanje – Što je tebi Fotografija u životu?
Ne u životu, Fotografija je moj život. Zapravo, ja sam stalno u Fotografiji. Fotografija je za mene uvijek predstavljala slobodu.