Pronalaženje normalnog – razgovor s Danijelom Lušin

Zadnji razgovor u ovoj seriji vodili smo s Danijelom Lušin (Zagreb, 1947.), koja je završila Školu primijenjene umjetnosti, Odjel fotografije, a nakon toga Akademiju likovnih umjetnosti, Odjel grafike u klasi Marijana Detonija. Od 1971. profesionalno se bavi fotografijom i grafičkim dizajnom kao slobodna umjetnica. Godine 1993. započinje s pedagoškim radom predajući na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje 1997. postaje i voditeljica Odjela fotografije. Izlaže od 1968. na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Uz mnoge nagrade i priznanja dobitnica je i Nagrade „Tošo Dabac“. Njezine fotografije nalaze se u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, Hrvatskog fotosaveza, te u Zbirci hrvatske fotografije pri Fotoklubu Zagreb. Članica je ULUPUH-a i HDLU-a.

 

 

SKR: Sjećate li se detalja vezanih uz Žensku sekciju Fotokluba Zagreb?

DL: Ženska sekcija Fotokluba Zagreb – Vladko Lozića bio je tajnik, on je to stvarno kao hrčak vodio. Bilo je to vrijeme kad nastaju radovi i skice iz serije Ciglana, oko 1974., jedan dio su mi radnici izrezali, iako je to i u Foto kino reviji bilo objavljeno.

 

 

SKR: Kako mislite da su vam to radnici izrezali?

DL: Imala sam relativno velika povećanja koja su bila kaširana, a njima je trebao neki dio drva, neka letvica i izrezali su… da, ovo je bila 74’. Meni je to dobro. U Brankinoj knjizi (Fotografkinje Branke Hlevnjak, op. a.) je objavljena malo veća kolekcija tih fotografija.
Imala sam jednu seriju snimanu u kvadratnom formatu i jednu seriju s Leicom, s time da je bila cijela kolekcija, ali ne sjećam se da li sam to predala MUO-u. Nisam provjeravala, ali na njihovoj stranici je jedna moja serija portreta umjetnika, a uopće me nisu naveli kao autora, a i krivo su napisali imena umjetnika na radovima.

 

SKR: Napomenuli ste da nemate ništa sačuvano, pa sam mislila da stvarno nemate ništa, a kad tamo…

DL: Za ovom fotografijom “slini” Posavec… A čujte, ovo su ostaci ostataka, i ovo nije nikada išlo van, ovo su moje probe. Dakle, mene je u početku zanimalo željezo, metal, crno i to se tada furalo, što jače razviti film i raditi ga na forte hart papiru…

 

SKR: To je Novi Zagreb negdje, pretpostavljam?

DL: Da, naime, ja sam dosta snimala za arhitekte i njihove makete… i onda sam otišla u Novi Zagreb kako bi postavila maketu tako da bi stvarni objekti dobili perspektivu.

 

SKR: Snimili ste i fotografiju koja mi je dosta intrigantna, dio cijevi u nekom prostoru?

DL: Ovo je bila kotlovnica u kući mog tate i tako… voljela sam tada raditi male kolekcije. Onda se čovjek počinje igrati i ovakve stvari počinju izlaziti van. Snimala sam sušionice za cigle, toga više nema, srušeno je, to je baš bio pravi grad, ustvari sam vrlo malo portretirala jer sam se puno bolje osjećala s prirodom i životinjama.

 

 

SKR: Studirali ste na Akademiji likovnih umjetnosti?

DL: Grafiku, kod Detonija. Imala sam Paraća, Detonija, Baćea…

 

SKR: Dio generacije ste ipak fotografirali, ovo je Nina?

DL: Nina Ivančić, to su njene nešto ranije snimke. Ima još ljudi koje ćete prepoznati sigurno… ovo je Roko (Sokić, op. a.), a ovo je kolega s kojim sam išla na Akademiju, on je slikarstvo završio… Mate Jurković, a ovo je Šiško… a tko je ovo? Ovo vam je Nenad Gattin, a ovo je mlada Nada Orel. Ovu kolekciju MUO ima potpuno krivo potpisanu, s time da oni imaju još neke portrete koji ovdje nisu… da, Đenanu Čičić su nazvali Čačić, i tako… a autora nema. Još je Dubravka Osrečki bila tamo kada sam zamolila da se naprave te promjene, ali nisu.

 

SKR: Bili ste i u ULUPUH-u?

DL: Kada sam se prijavila u ULUPUH, onda su Karoly, Gattin i još neki fotografi bili u žiriju i bile su to velike svađe… ja sam došla s velikim povećanjima koje sam snimala za stambena poduzeća i oni su ih posudili za izložbu… ajme šta je to bilo! Pa pitaju ovo, pa ono, pa struka, pa objektiv, pa širokokutni, ja sam se znojila…

 

SKR: To ste prezentirali pred žirijem?

DL: Da, bilo je to ozbiljno, jer onda je bila izložba kandidata za upis u ULUPUH i to je bilo jako, jako strogo. A danas… znam, jer sam bila i u žiriju kada su se primali neki moji učenici, pa sam se morala izuzeti… sada se donese mapa, krenulo se i digitalno. Ja sam, završivši Foto odjel na Školi primijenjene umjetnosti, upisala Akademiju i listajući sedamdesetih godina Večernji list na duplerici sam našla Žensku sekciju Fotokluba Zagreb, gledam “slikice” i mislim si da mogu i ja to. I uputila sam se u Ilicu 29 i gledam unutra, bila je gužva i jedan gospodin veli: „I kaj puca, kaj čekaš tu, kaj si došla, odi nutra“… bio je Griesbach. On je nas zvao svojim “pucama”. Ja sam se upisala i krenula, sudjelovala sam u dizajnu tih plakata i organizaciji i sve skupa… dosta smo sve bile složne, neke su radile više, a neke manje… a neke su došle samo na otvorenje, ali dobro… Ja sam onda čak došla do nekih zaduženja i u upravi Fotokluba, ali s obzirom da sam se upisala u ULUPUH, onda su se amaterizam i profesionalizam… tu je bila neka rupa koja nije bila baš potpuno definirana.

 

SKR: Je li bilo aktualno mišljenje da su autori koji su primljeni u ULUPUH na umjetnički način bili bolje tretirani, je li scena oko Fotokluba bila smatrana čistim amaterizmom?

DL: Pa da, mi smo bili na neki način profesionalni. Primjerice, Mitja Koman je bio i u ULUPUH-u i u Grafičkom zavodu i u Fotoklubu, pa i Stanko Vrtovec… Morali smo od nečeg zarađivati, dakle to je to… ali osjećala se ta neka razlika: “aha, ti si tamo”.

 

SKR: Znam da je postojala jedna vrsta antagonizma, na što mi je prvi pozornost skrenuo Davor Matičević kada se priređivala izložba Hrvatska fotografija 1950. do danas (1993., op. a.), koja je sasvim slučajno bila prvi moj profesionalni angažman na nekoj fotografskoj temi. Ali jako mi je teško o tome suditi, jer osim ŠPUD-a nije bilo drugog obrazovanja u fotografiji, pa se čini da taj profesionalizam proizlazi iz nečije prosudbe – koja može biti više ili manje kritična, ili dobronamjerna. Naime, rekla bih da su to ipak proizvoljni argumenti.

DL: Tada je bilo puno fotografskih radnji i situacija je bila “šegrt-kalfa-majstor”, pa bi se u Obrtničkoj komori polagali ispiti i nastavili raditi portrete, sve “kak’ se šika”… a neki su željeli biti malo drugačiji pa su upotrijebili taj izraz – umjetnički… Ja recimo pošizim kada neki moji kolege kažu da su završili odjel umjetničke fotografije. Ma brus! Samo fotografije. Dakle, nije tamo (u Školi za primijenjenu umjetnost, op. a.) nitko polagao umjetničku keramiku, umjetnički metal ili umjetničku arhitekturu nego arhitekturu, i zatim se trebalo cijeli život boriti da od toga napraviš nešto umjetnički. Netko te učio zanat, kao i pisati i čitati, i od toga počinješ nešto kreirati. Ali da se vratimo na obrtnike – upravo su oni iz tih radnji željeli da ih se klasificira kao umjetnike. Recimo, imamo Foto Tonku – Tonku Kulčar, ona je imala reputaciju i bila je drugačija od većine, imala je svoj studio i to proizlazi iz te obrtničke priče, kao što je i Erikin tata imao, Sandi Šmider… Erika vam je sigurno to ispričala, ona je radila različite fotografske poslove.

 

SKR: Ja tome pristupam sasvim drugačije, između ostalog jer nisam emocionalno angažirana, nisam sudjelovala u tome i nisam fotograf, već se vodim znanjem. Ponekad mi se čini da dio autora ima velike opuse, unutar kojih nije jednostavno izdvojiti ono što ih prezentira na najbolji način. Kao da nemaju svijest o važnosti pojedinih radova. Osim toga, na razne načine kompenzira se nedostatak znanja. Dio njih priučio se zanatu u sklopu fotografskih klubova, osobito ako su imali sreće naići na dobrog mentora ili su bili pozvani da sudjeluju na nekoj dobroj izložbi. Ili ih je nešto treće potaknulo da istražuju, promatraju i budu svoji. Teško je prema vlastitom radu zauzeti kritički stav, to mogu rijetki. U sklopu naših projekata uvidjeli smo da postoji velika potreba za istraživanjem toga područja, i to osobito kod žena. Teško je iz dokumentacije neke skupne izložbe shvatiti cijelu dinamiku izložbe i scene. Još uvijek nedostaje pregled nad cjelovitom situacijom. Vi ste sudjelovali na izložbi Žene snimaju 1975. godine u organizaciji Politike Bazar?

DL: Da, tamo sam bila u žiriju…

 

SKR: U popratnom članku koji je objavljen u časopisu spomenuli ste do koje je mjere društvo bilo nesenzibilizirano za ženu s fotoaparatom. To me zaintrigiralo, jer zapravo se o tome ne govori, o rodnim odnosima u fotografiji, kakva je bila pozicija žene. Ivančica Privora je bila zanimljiva, jer je snimila autoakt – performans za kameru. Kako vi danas gledate na to razdoblje?

DL: U to vrijeme sam bila puno oštrija i rezolutnija. Griesbach je bio sjajan, stvarno sjajan. On je ustvari nas spašavao u odnosu prema kolegama koji su govorili: “Kaj sad taj Osmi mart, a mi, kaj ćemo mi?”. On ih je uvijek znao poklopiti pa bi nam pomagali. Ima jedna serija fotografija… ja jako volim poklanjati, a zaboravim kome što poklonim; imala sam jedan album koji je bio izložen na izložbi Gjuri Griesbachu na dar gdje se vidi kako smo pripremale galeriju u Muzeju grada Zagreba, ispod onih kolonada. I to je trebalo ofarbati i ništa… mi smo to sve ofarbale i onda je Griesbach njima rekao da neka si pogledaju kako mi sve radimo same. Uglavnom ih je fino stavio na njihovo mjesto i “mic po mic”, ta je izložba postala cijenjena i dečki su se, ne svi, ali neki – Mitja Koman, Stanko Vrtovec, Posavec, pa čak i Mjeda su pomagali…

 

SKR: A Pero Dabac?

DL: On ne, on je imao dobre utjecaje zbog strica tako da on nije. Enes Midžić, Marija Braut, ona bi došla i izlagala je, ali ona je bila dosta pakosna. Imala je viziju same sebe i to je dosta upotrebljavala, ali što sad, svi smo takvi kakvi jesmo. Kasnije me na jednom poslu baš oplahnula, ali nema veze… snimala je za stambeno poduzeće u Ogulinu i dolazila bi na snimanje bez aparata, zaboravila bi objektiv. Pa su onda arhitekti Kranjc i Čanković koji su tamo projektirali, našli kod jednog kolege neke portrete koje sam ja snimila i to im se svidjelo pa su me došli pitati želim li raditi… Nije mi bilo svejedno, jer slikati nakon Marije Braut… pa sam se maksimalno izoštrila, čak i više. Ona baš to i nije dobro primila, cijenim ju, ali u nekim međuljudskim odnosima nije bila baš korektna, pogotovo prema gospođama. Recimo, gospođu Pavić je oprala masu puta. Ali ajde, vraćam se na sebe. Radila sam to što sam radila. Ima jedan događaj još iz vremena škole, kada smo morali snimati portrete pod različitim rasvjetama i ja sam zamolila jednu kolegicu s grafike da mi bude model i snimali smo svakakve verzije, ali u jednom trenutku ona je rekla: “Ti toliko čovjeka napraviš nervoznim da on više nije to što je”. To me toliko potreslo da sam počela izbjegavati snimanje portreta. Snimala sam samo ljude koje sam vrlo dobro poznavala, dok je Višnja Serdar u tonama izbacivala portrete i odlični su. Ja sam se zatim prebacila na sve ono što je mrtvo, arhitekturu, željezo koje me stvarno fasciniralo, to crno, masno…

 

 

SKR: Kako ste se uopće odlučili za fotografiju, što je prethodilo, koji interes?

DL: Sada se moram vratiti na kraj osmogodišnje škole. Moj otac proizvodio je skije i bio je vrlo uspješan obrtnik i on je za mene zamislio da ću ići u gimnaziju, učiti jezike, da ću se udati za doktora, svirati klavir i igrati tenis, a ja nisam voljela da netko sa mnom tako komandira. To ljeto, između završetka osmogodišnje škole i upisa u srednju školu, oboljela sam od upale pluća. Rekli su mi da lijepo crtam, a čim je otac otišao ja bih zbrisala na prijemni ispit koji je tada trajao pet dana, vratila se natrag i tako… uspjela sam se upisati i on me tek u drugoj godini pitao u koju ja to školu idem.

 

SKR: Uopće nije znao? Pa ne mogu vjerovati.

DL: Nije uopće znao da nisam upisala gimnaziju nego Primijenjenu. Tu mi je mama pomagala, ali ona je željela da se ja – curica – upišem na tekstil, a ja sam za vrijeme pripremne godine obilazila sve odjele i došla sam na foto odjel… pojma nisam imala o tome. Ja sam znala za grafiku, tekstil…

 

SKR: Koje godine ste se upisali?

DL: 1962. ili ’63., ja sam 1947. godište, znači 1967. sam završila Primijenjenu. I da, Odjel je bio katastrofa. Predavali su nam Milan Fizi, Susić…

 

SKR: Je li vam slučajno predavala Zlata Mizner?

DL: Ne, nažalost, ona je otišla nešto ranije. Kada sam došla na taj odjel, to je bilo to. Kako mamu srediti? Upotrijebila sam jedan štos koji sam vidjela u filmu o Robespierreu… trebalo je nešto biti potpisano, pa sam jedan dio sama potpisala, drugi dio koji se trebalo potpisati sam presavila, a bila je neka trakica, pa sam gornji dio odbacila i okrenula…

 

SKR: Što vas je toliko privuklo?

DL: Pojma nemam. Ali sam tada znala da je to to, da to hoću. Kada sam došla doma, rekla sam mami da nažalost nisam upala na tekstil nego na fotografiju. Sada je njoj bila frka. I onda je došla ta druga godina kada je moj tata konačno doznao, i nastala je fora što sam se upisala u tu školu jer “sam ja Lušinka” i jer on zna Kirina, Kirinčića i tako dalje… I tako je to prošlo. Nas je u klasi bilo četvero, profesori su sve znali o nama. Tri cure i jedan dečko.

 

SKR: Tko je bio s vama?

DL: Bano Željka, ona je u Kanadi, Ivanka Miletić, ona je kasnije završila na montaži i Krunoslav Šeler koji je radio na televiziji. Nakon toga, moj maturalni rad je bio o sportu, evo i zašto: bila sam aktivna sportašica neko vrijeme, ali sam prestala jer me profesor Rogošić iskorištavao da se takmičim za školu. Pa sam uvela Vesnu Šmider u skijanje. Naime, kada bi bilo ljeto i nije bilo škole, onda bih morala pomagati mami u kućnim poslovima koje sam mrzila iz dna duše. Onda sam izmislila da moram na praksu. I 1964. kada je bila poplava, otišla sam profesoru Susiću da mi kaže gdje bih mogla ići na praksu. A on me gledao u čudu i rekao mi da mu se to još nije dogodilo, da ga netko moli da ide na praksu. Uputio me na Vjesnik i Mladena Tudora koji je tamo radio. Otišla sam tamo i u tim barakama koje su bile poplavljene ja sam preko ljeta radila, upoznala sve reportere koji su tamo radili, išla s njima na snimanja. I tamo sam snimila taj svoj maturalni rad. I tako… dakle, već taj sam rad – svi drugi su bili statični, nisu bili baš nešto kreativni, a moja je. Barem si ja tako zamišljam.

 

SKR: Znači bila je dinamična? Na koji ste način snimali sport?

DL: Za stadion morate kupiti ulaznicu ili imati dozvolu, a ja sam s tim reporterima imala slobodan ulaz. I na moto trke, i na rukomet, nogomet. Dakle, bila sam u pratnji i oni su me podučavali, ali ne samo to, nego sam svoj maturalni rad povećavala na pravim Vjesnikovim aparatima, a dali su mi čak i fotopapir. Kada sam došla tamo na praksu, pravilo je bilo da je laborant dobivao 100 komada papira u kutiji, o čega je 20 komada mogao potrošiti za probe. Ali oni su bili već toliko vješti da im to više nije trebalo i onda bi odvojili 20 komada i dali mi ih. Tada sam radila povećanja na 18 x 24 i 24 x 30, što mi u školi nismo mogli. Tamo smo još dobivali male 6 x 9 papire koji su ostali još od Drugog svjetskog rata, od američke vojske. I već su bili sivi. Dakle, završila je škola i ja sam se u međuvremenu zaljubila. Moj dragi prijavio se na Akademiju, e idem i ja. On padne, ja prođem. I naravno, kako sam se zaljubila tako sam se i odljubila, ali sam tamo upoznala svojeg sadašnjeg supruga. Počeli smo hodati tek kada smo završili Akademiju. Dok sam studirala, nisam pretjerano snimala…

 

SKR: Da ste imali mogućnost upisati fotografiju na Akademiji, biste li se za to odlučili?

DL: Tada je nije bilo, pa mi nije palo na pamet. Postojala je Dramska akademija, nije još bilo fotografije na njoj, pa me to nije zanimalo… bilo je samo filmsko snimanje. Mene to nije zanimalo jer sam bila niska i mala, a da bi bio fotoreportrer trebaš biti visok, trebaš vidjeti iznad svih. To nije bilo za mene. Meni se svidjelo šuljati okolo, biti sama. Ali evo, zajedno s Nadom Ditjo jednom sam se spremala za žensku izložbu. Sjele smo u auto i otišle prema Zaprešiću. Izašle smo i vidjele neke stare vlakove i krenemo ih snimati, i sve super. Kad eto nekih Cigića koji kažu da odemo s njima i odvedu nas u svoje selo… I snimamo mi, a oni govore: “nju možeš, ona nije udata”, a bila je to mlada žena, s djetetom ali slijepa, druga kaže: “ja sam udata, mene ne smiješ”, strašno. Kada se došeću dva policajca, i krenu: “Zašto vi snimate, što vi snimate?”, trebale smo im dati dokumente. Ja sam bila na tri saslušanja, ispitivali su me koga imam, što imam, zašto snimam, pa su rekli “nemojte se udaljavati iz grada”, a zašto? Ne zbog Roma, nego je tamo negdje iza nekog žbunja bila kasarna, a ja nisam o tome imala blage veze. Rekla sam da im mogu donijeti i pokazati što smo snimale. Jedan drugi događaj bio je još dramatičniji. Kupila sam Hasselblad koji je i danas među top aparatima i odem snimati. Negdje prema Laništu, jer tamo je napravljena nova pumpa i meni se to strašno svidjelo, nove crte su bile povučene na cesti, bila je to čista grafika. I snimam ja, kad odjednom iz jednog kombija izleti tip i uzima mi aparat iz ruku. Onda me došao radnik s pumpe braniti, jer ja sam prije otišla pitati smijem li to snimati. Opet je bio neki vojni objekt u pitanju… i onda sam išla na saslušanje, to je baš bilo lijepo napeto. Takvi događaji vas malo stišaju i malo više gledate i slušate. Nakon Akademije sam otkrila da me grafika ipak ne zanima, jer se meni to nešto mora dogoditi u trenu, i zato mi je fotografija sredstvo izražavanja, u glavi se u trenu treba nešto posložiti, i sama sebi moram objasniti što bi to na kraju trebalo biti. Onda sam se kandidirala za HDLU, pa sam se ispisala, pa sam ušla u ULUPUH i sve kreće tako kako kreće…

 

 

SKR: Ako biste se danas probali osvrnuti na razlike između muškog i ženskog pristupa, kako biste to tumačili iz vaše perspektive?

DL: Ovako, od početka sam bila protivnik muške i ženske fotografije. Za mene je fotografija – fotografija, a onaj koji ju radi ima svoj spol, sada i rod, odabir. Mi možemo našom odjećom pokazivati…

 

SKR: Mislite da ne postoji razlika u načinu snimanja, vi je niste primjećivali?

DL: Ne bih rekla, možda ipak da su muški ponešto hrabriji, da se žele više… prodorniji su možda. Evo na kraju, gospođa Pavić ima taj tip fotografije, ona je šetala uz muža, dok je gospodin Milan bio živ ona je bila samo u pratnji, kad njega više nije bilo, ona je procvjetala i stekla taj svoj ugled koji je imala i prije, ali s Milanom nije dolazilo u obzir da se ona prezentira.

 

SKR: Da li je on bio takav po karakteru?

DL: On je bio gospodin, ali ona je morala biti… ona je uvijek vrlo ljubazno dodavala i tako, ali on je bio mali despot. To znam od ljudi koji su ih puno bolje poznavali. Ja sam se s njima znala vraćati iz Fotokluba dio puta, pa smo pričali; bio je vrlo, vrlo ljubazan, ali je ona bila sa strane… onako, gospodin ide tri koraka naprijed, a ona natrag, iza.

 

SKR: Spomenuli ste da je postojao, neću reći podcjenjivački, ali drugačiji odnos prema ženama kada su nastupile u Fotoklub.

DL: Pa da, u početku je, nešto kao “kaj sad mi, a kaj mi?”.

 

SKR: Sve ostalo što su imali, nije im bilo dovoljno?

DL: To je baš Jasenka Odić Jendrašić znala reći, “Pa svi drugi dani su vaši”.

 

SKR: A ideja s 8. martom je bila vaša, ili?

DL: To je bila Griesbachova ideja, upravo zato što je htio autorice malo počastiti, jer je odnos bio… Naime, kada sam došla u Fotoklub, to je već bilo sve krenulo, ja sam došla od neke 3. izložbe, na 1. i 2. nisam sudjelovala, sigurno. Dakle, one glavne bitke su već bile prebrođene, i duplerica u Večernjaku je objavljena, dakle sad su dečki već malo sa zavišću gledali, a on je uvijek govorio “Glete kaj puce rade, glete kako su one složne”.

 

 

SKR: Koja vrsta edukacija vam je bila na raspologanju u Fotoklubu? Jeste li donijeli svoje fotografije pa ste s nekime o njima razgovarali?

DL: Fotoklub je potpuno drugačije izgledao nego danas. Čim ste ušli bio je foaje i u prvoj prostoriji mali dugački stol sa stolicama uokolo i stol tajnika, ormari s policama. Na tim policama bi autor dobio svoj dio gdje je mogao stavljati svoje radove. Bile bi organizirane kritike fotografije i tko je htio, mogao je pokazati svoje radove, objasniti što je vidio, što je htio prikazati, što bi eventualno htio napraviti drugačije. I onda je naravno slijedila kritika publike.

 

SKR: A publika je bila?

DL: Publika smo bili mi, fotografi, članovi. I to su znale biti vrlo žučne situacije, vrlo dobre. Recimo, neki nisu htjeli dati svoje fotografije na kritiziranje jer nisu željeli čuti ništa loše, pa onda ne ideš na to, ali su znali biti u suprotnom smjeru vrlo kritični, malo zločesti. Ipak, bilo je vrlo dobrih kritika, a takve nisu možda negativne nego i pozitivne.

 

SKR: U kojem smislu? Što ste tehnički mogli bolje napraviti, ili stilski?

DL: Sve, od motiva, kako je netko shvatio motiv, u pravi trenutak, pa rasvjeta, kompozicija, obrada materijala i filma, da li je mekano ili tvrdo, koji je fotopapir bio upotrjebljen, razvijač… tada smo mi svi sanjali o razvijaču… Tko god je išao van, donio bi razvijač pa smo ga razmjenjivali, i tako. Imali smo uglavnom normalne objektive, a onda smo sanjali o teleobjektivima i širokokutnim objektivima, pa kada su se oni dogodili, otvorili su svijet. Dakle, oni koji su željeli, fotografiju bi prislonili uza zid i obično bi jedan, tko se sam javio ili je bio izabran da bude voditelj, recimo Solariček, pa Mitja Koman, pa Griesbach…

 

SKR: Solariček mi je bio jako zanimljiv…

DL: Da, on je bio sjajan fotograf. Uglavnom bi to bili neki od starijih i etabliranijih fotografa koji nisu više imali potrebu biti zločesti nego reći ono kaj je… onda bi se ta diskusija provela i to je bilo dobro. To sam pokušala u školi provesti s učenicima, ali to nije ispalo dobro. Rekla sam im da istraže malo neke fotografe koji su se bavili nekom temom, morali su objasniti zašto su nešto odabrali. Stimulirala sam ih da listaju, da traže; imali su za zadatak odabrati jednu fotografiju starog majstora pa da je probaju reproducirati, i kompozicijski i svjetlo i tako… To nije jednostavno, nimalo. Dakle, da predstave sebe, koliko su uspjeli u kreativnom i tehničkom smislu. S nekima sam ipak uspjela. I nakon tog predstavljanja uvijek bi krenula kritika, često na način “on je moj prijatelj pa je to za 5”.

 

 

SKR: Koliko je često bila organizirana kritika u Fotoklubu? Jednom mjesečno?

DL: Svaki tjedan! I to je bilo krcato i zaista dobra prijateljstva imam iz tog vremena. Recimo konkretno Stanko Vrtovec, on je imao problem s glasom, nešto s glasnicama, nije mogao u društvu nikoga nadglasati, njega se moralo slušati u tišini, bio je veliki prijatelj s Posavcem, Čarlijem Vučinovićem… Zatim, opremiti se fotografski, s objektivima i tako dalje, kada ste imali nekoga da vam posudi aparat, pa to je bio dar s neba. Meni je Kuki (Vrtovec, op. a.) posudio Mamiyu 6/7 s kojom sam išla na snimanja.

 

SKR: Da, i to su teške odluke, nije se to radilo lako, posuditi nekome…

DL: Pa da. I Mitja Koman je bio jako korektan, on je stvarno fenomenalno fotografirao. I da, ti susreti su vrvjeli od fotografa, a časopis Foto kino revija je objavljivao kalendare, kada su izložbe, gdje, kao najave. I onda bi Gjuro rekao da je tada i tada izložba s tom temom i onda bi se mi počeli pripremati, pa bi se počelo žirirati i zatim bi se napravile fotografije koje smo slali kao paket, a Fotoklub bi platio troškove poštarine.

 

SKR: Slali ste samo fotografije, nisu bile uramljene? A Fotoklub bi radio selekciju radova koji bi se slali?

DL: Da. I to je bio taj format, 30 x 40. Ako su bile žirirane onda da, u principu bi mi već sami, slušajući ove starije, napravili odabir. Poput ove moje montaže dvije fotografije, jedna sa snimanja vlakova kod Zaprešića, a druga je s mojeg prozora s mačkom. I onda je Ivan Oršić, zadnji iz familije Oršić, gledao te moje slike i rekao, “pa gle kako je ovo dobro”. To je bila njegova ideja. Bilo je pravih prijateljstava, a malo i krivih, ha, ljudi kao ljudi… imalo je to svoju dušu. Kad je nestalo Griesbacha, onda je došla druga struja, promijenili su ambijent, osuvremenili su ga, pa je postao galerija, kada je bio Bosnar tamo. Onda se već počelo gledati kako bi se privatiziralo taj prostor. Onda je došla Branka Slijepčević, nju ste znali?

 

SKR: Nisam je nikad upoznala, ali volim način na koji piše.

DL: Ona je to jedno vrijeme jako dobro vodila, a ja sam bila u nekom Upravnom odboru. U to doba se i Pero Dabac češće pojavljivao, jer su se on i Branka dobro slagali u gledanjima na fotografiju. Pa je ona otišla…

 

SKR: Nemate više kontakata u Fotoklubu?

DL: Ne, prestala sam ići odavno, iza Brankinog odlaska sam i ja otišla, nije imalo više potrebe tamo biti. Bilo je puno mladih koji nisu htjeli nikakve sugestije i onda više nemaš nikakve potrebe biti tamo… puno je ljudi tada otišlo.

 

SKR: Kakva je bila recepcija ženskih fotografa u društvu? Da li se to kao neka vrsta fenomena uopće izdvajalo? Vidjela sam te brojne izvatke iz tiska, ono što je Slavka spremila, nešto je bilo vezano uz 8. 3., a inače? I jeste li išta snimali za Vjesnik?

DL: Ne, ne… ja sam tamo radila kao laborant i ono za svoj maturalni rad, ali sam upoznala sve reportere, i sportske i Grčevića. To je bila jedna izvrsna škola zato što… naime, u školi je sve bilo slow motion, sve traje ne jedan dan, nego tri; pa nije tjedan, nego tri tjedna da se jedna slika napravi, a u Vjesniku reporter dođe, u minutama se razvije, masu puta smo mokri film stavili u aparat za povećanje pa bi se mokro radilo… za 8 minuta fotografija je trebala biti kod urednika na stolu. Dakle, ja sam prošla tu školu. A kad sam se vratila u školu i ponovno doživjela taj slow motion, stvarno nisam to mogla… I to je moje učenike najviše iritiralo kod mene, jer nisam dozvoljavala da muljaju. To se može napraviti, ja sam bila uvijek u labosu, išli su slobodno na snimanja, ali kada su došli u školu, morali su to napraviti. Nisam pošizila kada su nešto pokvarili, jer i ja sam pokvarila… idemo probati drugi put, pa treći put, ispast će na kraju kako treba. Rekla sam im isto da gledaju stare majstore, da vide kako su oni radili. Pa iako pokušavaju napraviti isto, nikada neće biti isto, ne može biti. Osim toga, nešto će ti se dogoditi na samom snimanju, a moraš dovršiti, moraš se snaći…

 

 

SKR: Mislite da vam je u tome pomogla baš ta Vjesnikova škola?

DL: Pa u svakom slučaju, dobrim dijelom da. Isto kao na Akademiji, kada sam došla i trebala početi crtati… e sad, povučeš krivo i onda je došao Fernand Kulmer i rekao “Kaj te strah?”. I onda je uzeo ugljen i cijeli papir išarao, pa je rekao: “A sada uzmi maramicu i gumicu i vadi samo bjeline van. I ne možeš pogriješiti jer je sve zamuljano!” Dakle, to je to. Pronaći nešto u nečemu.

 

SKR: Kako ste najčešće snimali? Uputili biste se s nekom konkretnom idejom, ciljem, ili?

DL: Ne, ne… hodala bih i ako bi mi se nešto dopalo, onda… recimo, ovo je Jelenovac, neko jutro, bilo je sve u inju, baš je bilo bajkovito. To su isto bile probe pronalaženja normalnog ili hard.

 

S Danijelom Lušin razgovarale su Sandra Križić Roban i Sara Simić, 6. lipnja 2020.