S Erikom Šmider razgovarala je Sandra Križić Roban.

Prvo bih im sve snimila po zadatku, a onda sam sebi dala oduška – razgovor s Erikom Šmider



Erika Šmider (Zagreb, 1942.) s fotografijom se upoznaje u djetinjstvu, zahvaljujući ocu Aleksandru Sandiju Šmideru, profesionalnom fotografu i vlasniku studija “Foto Sandi” u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti – Odjel za likovnu i tehničku obradu fotografije 1961. godine. Godinu dana poslije zapošljava se u Arhitektonskom studiju Zagreb na mjestu samostalnog likovnog fotografa. Surađujući s nizom arhitekata specijalizirala se za motive moderne arhitekture, pa joj iz tog područja biva objavljen veliki broj fotografija. Izlagački djeluje od 1960., realiziravši brojne skupne i samostalne izložbe. Dobitnica je Nagrade “Tošo Dabac” 2013. godine. Članica je Fotokluba Zagreb i ULUPUH-a. Na izložbi ‘Meko’ okidanje? izloženi su njezini radovi iz serija “Lice grada” (1974.) i “Sjena” iz 1970-ih.

 

Radovi Erike Šmider na izložbi ‘Meko’ okidanje? u Galeriji Spot (snimio Marko Ercegović): iz serije “Lice grada”, 1976.; “Sjena”, 1970-ih

 

SKR: Malo je žena u rano poslijeratno vrijeme bilo aktivno u fotografiji. Jedna od njih je Zlata Mizner, koja je predavala u Školi primijenjenih umjetnosti, ali koliko sam doznala od autorica koje su bile aktivne u Fotoklubu Zagreb, većina njih ipak se nije školovala kod nje. Zanimalo me kakva je bila i o čemu je podučavala. Ona je u toj generaciji jedinstvena jer je imala priliku predavati.

EŠ: Predavala mi je Zlata Mizner, ali nje se slabo sjećam, jer je samo još kratko bila na školi. Uz ŠPU me veže Danijela Lušin, koja je tamo počela predavati ranih 1990-ih, i uspjela iz škole izvući neke stvari koje sam radila za maturu. Sjećam se da su se neki bunili pa su mi u Fotoklubu ispravili da sam maturirala, a ne diplomirala, a ja sam zapravo sa završenom Primijenjenom imala zvanje. Počela sam čitati što sam tada napisala i to je baš sjajno!

 

SKR: Matura više nije bila u vrijeme Miznerice?

EŠ: Ne, to je bilo kod Kukeca, on je tada predavao u Primijenjenoj, mislim da su se za mjesto natjecali on i Mladen Tudor, ali Kukec je prošao zbog svojeg tate.

 

SKR: Što biste možda označili kao bitnu razliku između Miznerice, Kukeca i Fizija?

EŠ: Fizi nam je puno pomagao, a Kukec je tek došao, nismo ga baš ozbiljno shvaćali u to vrijeme.

 

“Na pragu sreće” (fotografija je dio maturalnog rada autorice), 1959.

 

“Na pragu sreće” – crtež, 1960.

 

SKR: A što vam je Mizner predavala?

EŠ: Ja se nje baš ne sjećam, na foto odjelu je tada bio Vladimir Sušić koji je predavao foto kemiju, jer smo imali laboratorijski rad, namatanje filmova i slično, meni je to bilo dosadno jer sam to već znala. Moj je otac imao foto radnju Sandi u Vlaškoj. To je bila tatina želja, on je htio da se školujem, a ja sam željela farmaciju jer sam voljela kemiju. I onda sam se ispisala iz gimnazije i upisala Primijenjenu, i nisam požalila.

 

SKR: Kako biste procijenili umjetničko obrazovanje u to doba? Tada još uvijek nije bilo puno izložbi, naglasak je bio na tehničkom razvoju.

EŠ: Na mojoj godini je bio Jozo Četković, petoro nas je završilo, a samo se dvoje afirmiralo. Jozo je napravio na četvrtoj godini samostalnu izložbu, i od profesora samo mu je Fizi puno pomogao.

 

SKR: Spomenuli ste da ste učili pisati umjetničku izjavu, što danas uobičajeno nazivamo statement, je li to točno?

EŠ: Da, da, učili su nas to, kako se piše, i sve. Mi smo dvaput dnevno imali školu, ujutro opće obrazovne predmete, žao mi je da nisam neke radove sačuvala jer smo bili deložirani 1970. i nestalo je mnogo toga. Muči me da mi nemamo gdje pospremiti svoje radove, u arhiv ili negdje drugdje. Znam da nešto uzima MUO ili MSU, ali mene muči gdje ću sa svojim radovima.

 

SKR: Nakon ŠPU niste nastavili obrazovanje?

EŠ: Ne, otišla sam raditi kod oca, no on se bavio uglavnom portretnom fotografijom, a meni je to bilo onako malo… dosadno.

 

SKR: To je bila klasična studijska fotografija?

EŠ: Da, uz njega sam naučila i rasvjetu pa kako se postavlja oprema, “švenka” kamerom… I onda su na Primijenjenoj preko fotografske katedre tražili snimatelja, tako sam se kasnije i zaposlila, kod arhitekta Žarka Vinceka koji je imao arhitektonski ured. Imali su vlastiti arhiv i za njih je dosta toga snimao Ante Roca, pa su tražili nekoga na Primijenjenoj, mislim da su pitali baš Kukeca, da im to sredi. U sklopu svog Projektnog biroa imali su mali laboratorij. Ja sam slučajno došla u školu i javila sam se za taj posao.

 

SKR: A Roca je radio za njih?

EŠ: Da, kao vanjski. I onda sam kod njih ostala osamnaest godina.

 

SKR: Rocini su bili negativi? Što ste vi s njima radili?

EŠ: Ja sam samo uvećavala, nisam ništa potpisivala. Napravila sam slike, ne znam gdje je to završilo, kao niti moj rad…

 

SKR: A što ste vi za njih radili?

EŠ: Evo, u ovoj monografiji je mnogo toga (Arhitektonski studio 1955 – 1977, op. a.). Za njih sam snimala sve objekte koje su gradili – vrtiće, kuće…

 

Fotografija iz monografije Arhitektonskog studija, 1977.

 

SKR: Jesu li vam davali bilo kakve upute za snimanje ili ste mogli raditi po vlastitom nahođenju?

EŠ: Ne, ne. Ja sam birala kako ću raditi. Prvo bih im sve snimila po zadatku, a onda sam sebi dala oduška.

 

SKR: I makete i nacrte?

EŠ: Da, sve sam im snimala.

 

SKR: Što ste od fotografije gledali u to vrijeme?

EŠ: Nisam ništa htjela gledati da ne pokupim nečije tuđe ideje, nesvjesno. Ali puno puta vidim…; recimo kad sam radila taj Maslačak…

 

Fotografija iz serije “Maslačak”, 1970-ih.

 

SKR: Jesu vas vodili na izložbe, jesu li bili organizirani razgovori između sudionika na sceni?

EŠ: Ne, ne, nitko nas nije vodio nigdje, ali ih nije ni bilo puno. Dabac, Grčević… Sjećam se da sam sudjelovala 1961. na izložbi Turističkog ureda grada Zagreba, i dobila sam Srebrnu plaketu. Tada sam dobila 78.000 dinara, i osjećala sam se kao mali milijarder!

 

SKR: Zanima me kako ste došli do interpretacije prostora, do snimanja s predlećama, tko vas je inspirirao?

EŠ: Joj, ne znam vam baš to reći. Voljela sam eksperimentirati i ideje su mi dolazile u laboratoriju. Nešto sam uvijek lijepila, trakice, i tako… samo sam eksperimentirala. Dala sam napraviti tuljac od aluminija pa sam ga prislonila na objektiv da se može zamagliti.

 

SKR: To ste sve sami našli i koristili?

EŠ: Da, sama, bilo je i nekih gotovih stvari za kupiti, ali bile su skupe.

 

SKR: Jeste li u fotografskom smislu stjecali neka dodatna znanja za vrijeme putovanja koja je organizirao arhitektonski biro? Kakva je bila vaša egzistencijalna situacija?

EŠ: Naravno, da. Morala sam raditi još sa strane, nisam imala ni svu potrebnu opremu… pa sam dosta često išla u SC s Gattinom, bili smo si svi jako dobri.

 

“Odmor na Opatovini”, 1959.

 

SKR: Sedamdesetih ste izlagali na zajedničkim izložbama Ženske sekcije Fotokluba Zagreb?

EŠ: Da, to je Đuro Griesbach oformio, tu žensku grupu fotografa, pa sam krenula od 1974.

 

SKR: Imate li dojam da ste profitirali od Fotokluba?

EŠ: Pa, lijepo smo se družili… i krenula sam u Fotoklub nakon škole, barem mislim… baš je bilo puno žena i lijepo smo se družile.

 

SKR: Jako ste različite…

EŠ: Da, i to je baš bila poanta.

 

SKR: Jeste li razgovarale o fotografiji, o sličnostima i razlikama kako gledate?

EŠ: Pa ne baš… nije bilo takvih tema.

 

SKR: Imam osjećaj da ste više razgovarali o tehničkim stvarima. Jesam li u pravu?

EŠ: Pa da… razgovaralo se i o kompoziciji, o izrezu i slično. Ali Đuro je to sve vodio. Nakon što je umro, sve se to raspalo i onda smo mu napravile još jednu izložbu i nakon toga se razišle. Uglavnom je to sve bilo organizirano za Osmi mart.

 

SKR: Imate li dojam da je to na neki način bilo u vezi s političkim kontekstom, povezanost izložbi uz državne praznike?

EŠ: Pa ne znam, taj Osmi mart je bio bitan, slavio se i tad je žena bila nešto… to je bilo to.

 

SKR: A odnos drugih kolega prema vama? Kakav je bio odnos između žena i muškaraca, jeste li imale drugačiji položaj, povlašten ili ne?

EŠ: Ma nismo… mislim, ja to tada nisam uopće gledala niti razmišljala na takav način.

 

SKR: Imate dojam da je atmosfera bila poticajna?

EŠ: Je, da. Ali promijenilo se, nema više mojih generacija tamo u klubu.

 

“Izlog”, iz serije fotografija “Život grada u noći”, 1960.

 

SKR: Gdje ste otišli nakon biroa?

EŠ: Otišla sam u samostalce, radila sam za druge arhitektonske biroe.

 

SKR: Zašto ste uopće otišli?

EŠ: Previše smo narasli, pet malih biroa u jedan veliki i tako… nije mi više bilo dobro. Posao je morao biti gotov na vrijeme, ali ipak, imali smo slobodu da si sami organiziramo kada ćemo raditi. Bilo nam je lijepo.

 

SKR: Pa ste nastavili u području arhitekture?

EŠ: Da, da. A foto studio mojeg oca vodi polusestra.

 

SKR: Ove školske vježbe, vidim da ste radili i kompozicijske crteže?

EŠ: Radili smo ih naknadno, Kukec je to tražio. A ovo sam napravila u laboratoriju, ali bez negativa, samo s aparatom za povećanje koji sam malo po malo podizala. Baš sam se voljela igrati u laboratoriju. A ovo je slika iz pedeset šeste…

 

SKR: Kod više autora u to doba moguće je zamijetiti igre svjetlom, kako to objašnjavate?

EŠ: Ne znam, mi smo to u školi učili, kod Kukeca pogotovo.

 

SKR: Oduvijek preferirate crnobijelu fotografiju?

EŠ: Pa ja sam počela u koloru, ali da, nekako… sjećam se da sam 1976. išla s ocem na predavanje o kolor fotografiji koje je priredila Agfa.

 

SKR: Jeste li pratili program u Galeriji suvremene umjetnosti, domaću fotografsku scenu, koja karakterizira vaše vrijeme?

EŠ: Ja sam se koncentrirala na svoj rad, nisam baš išla negdje. Da, nisam bila kao Slavka Pavić.

 

Razgovor s Erikom Šmider održan je 27. listopada 2019.

 

Sandra Križić Roban 

 

*Sve su prikazane fotografije iz privatne dokumentacije Erike Šmider.