Suptilna veza intime i fotografije

Nemam osjećaj da izlažem svoju intimu, jer koliko god sam izložena, od početaka do danas, mislim da dajem onaj dio koji je potreban za fotografiju, ali opet ostaje jedan dio meni koji je moj i koji se nikad ne izlaže.

Mislim da čovjek postaje zaštićen kada je iskren, tako da se zapravo ne bojim vulgarnosti.

---

Mara Bratoš (1974., Dubrovnik) osnovnu školu završava u rodnom gradu, a srednju u SAD-u, te se 1992. upisuje na Odsjek za filmsko i TV snimanje na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu, koju je završila 1998. godine. Izlaže kontinuirano od 1995. godine.

Čini se primjerenim započeti ovaj razgovor s pitanjem, što je za tebe (danas) fotografija? Naime, prema svemu što radimo, uspostavljamo neki odnos, i ti si zasigurno tijekom posljednjih desetljeća kroz različite vrste fotografija koje si radila, u različitim profesionalnim angažmanima uspostavljala i gradila različit odnos prema tom mediju…

U studentskim danima opredijelila sam se za fotografiju, iz privatnih razloga, i to je u tom trenutku postalo moja struka. S vremenom sam se razvijala i kao autorica i kao profesionalac koji od toga živi. Puno je godina prošlo i dosta vremena sam u tom poslu. Zbog porodiljnog dopusta, jedno vrijeme sam bila primorana ne raditi, a baš sam tada shvatila primjeren odgovor na to pitanje. Tada sam počela sanjati kako fotografiram. Kad sam se vratila na posao, tj. kad sam uzela fotoaparat u ruke, shvatila sam da je fotografija apsolutni dio mene. Neki krenu s fotografijom, pa završe u drugim strukama, na putu se stvar promijeni. Ja još uvijek želim biti samo fotograf, dakle najbazičnije, raditi s fotoaparatom. Taj je osjećaj, ono što bih rekla: To sam ja! Struka koja mi je užitak i dio mene.

Imaš vrlo osoban odnos prema fotografiji. Niz si godina angažirana kao fotografkinja različitih modnih i poslovnih časopisa, te prije u kazalištu ZKM i  trenutno HNK, koliko je moguće i kroz dokumentarnu fotografiju razvijati i vlastiti izraz?

Vlastiti izraz može biti naglašen kroz dokumentarnu fotografiju. U svim fotografijama koje radim osobno ili neki kolega fotograf, proteže se rukopis koji je čovjeku koji zna gledati prepoznatljiv. Radi li se o običnom portretu ili se radi o dokumentarnoj fotografiji, primjerice dok se hvata neki pravi trenutak u kazalištu, mislim da se taj rukopis prepoznaje. I fotografije u kazalištu mogu biti umjetničke, jer je kazalište samo po sebi umjetnost. Sve na sceni što je u tom trenutku prisutno je jedno umjetničko djelo za sebe. Fotografija je vid izražavanja koji kreativnost drugih (redatelja, majstora rasvjete, glumaca, kostimografa i ostalih)  ovjekovječuje na jednom mjestu i stvara umjetničko djelo.

Kada fotografiraš glumce dok izvode kazališne predstave, izabireš zanimljive kadrove koje izlažeš kasnije, naročito je zanimljiv učinak pomicanja uobičajenog očišta.

Odrasla sam uz kazalište, naročito u Dubrovniku uz Dubrovačke ljetne igre. Kao djevojčica s drugom djecom penjala sam se uz stepenice i gledala predstave. Nikad mi nije bilo problem pogledati predstavu i po više puta, i prije nego sam počela fotografirati u kazalištu. I danas u tome uživam. Što se tiče samih hvatanja trenutaka, pokušavam snimiti uvijek netipične trenutke jer je u kazalištu dopuštena ta igra s kompozicijom koja ne mora biti klasična, niti tipična, a može se malo mijenjati, može se otići korak dalje. To je dopušteno, jer i predstave idu korak dalje. Ne mora biti centralna kompozicija, može „faliti pola lica“, glumice ne moraju izgledati idealno, a da su i dalje lijepe i zanimljive. Volim se igrati s onim što je korak dalje, i nije ljepota na prvu.

Već dva desetljeća kontinuirano središnji motiv i tema koji čini tvoje fotografske cikluse je tijelo. Na tim se prikazima zamjećuje kako predstavljaš tijelo u vlastitoj intimi, a nastojiš ozbiljnim pristupom  pokazati kako je ono radi svoje prirodnosti profinjeno, nikako vulgarno. Što je za tebe intima čovjekova tijela i osobe?

Smatram da je tanak rub između prirodne profinjenosti i sirovosti kojim moj rad od početaka ide, sve od „Autoaktova u šumi“, do zadnje serije „Ljubav i život žene“. Počet ću od kraja, jer mi je to najbliže i vratiti se na sam početak. Danas kada ljudi cijeli svoj život nude na društvenim mrežama, u svom zadnjem ciklusu (fotografija golog tijela, op.ur.)  u svrhu izložbe nemam nikakav osjećaj ogoljavanja i straha, niti mislim da je vulgarno. Stoga, nemam osjećaj da izlažem svoju intimu, jer koliko god da sam izložena, od početaka do danas, mislim da dajem onaj dio koji je potreban za fotografiju, dok meni ostaje dio koji je moj i koji se nikad ne izlaže. Mislim da čovjek postaje zaštićen kada je iskren, tako da se zapravo ne bojim vulgarnosti. S tim da moje fotografije nikad nisu pokazivanje svega, nego samo dijelova tijela i pazim da nikad ne pređem granicu.

To je ustvari srž iz koje ti polaziš:  tijelo ako ga se promatra onakvim kakvo je, dakle čistim pogledom, trebalo bi nam biti  najmanje vulgarno. Sam pogled i doživljaj stvarnosti najočitije se odražava u čovjekovu radu.

Da, slažem se. Zato i radim te fotografije. Te fotografije nisu obrađivane, u smislu da su uljepšavane pa se na njima uvijek vidi tijelo onakvo kakvo je. Na ovoj zadnjoj seriji, vidi se ožiljak kakav je bio u tom trenutku. U drugoj se seriji vide ubodi komaraca koji su bili u tom trenutku. Nikad ih ne uljepšavam, a pokušavam s tim serijama pokazati nešto što je iskreno. Ljepota tijela jest kada je ono kakvo jest. Kod svakoga. Jer, priroda je lijepa. Ne mora biti idealan, čovjek je lijep u svojoj prirodnosti.

U ciklusu „Ljubav i život žene“,  tvoje tijelo u relaciji s novim bićem doživljava promjene. Kako si ti to pratila i što ti je bilo važno prenijeti na fotografiji?

Svi aktovi koje sam radila i izlagala, nastajali su u ciklusima od deset godina. Ovo je jedina serija koja je nastala dvije godine nakon zadnje serije, jer se u tom trenutku dogodila trudnoća. Odmah sam znala, od početka trudnoće, da ću se ponovno baviti tijelom. Kako je „drugo stanje“ prirodan proces i nastanak ciklusa aktova bio je prirodan. Nije to bilo ništa drugačije od dosadašnjih radova. Žena lako prigrli to stanje. Bilo je zanimljivo jer svako je snimanje ustvari novo, a stalno sam iščekivala tu zadnju fotografiju. Zanimljivo je što je zadnja fotografija nastala kad je moja djevojčica imala mjesec dana. Tako da je to bio cijeli jedan pothvat.

Te fotografije sam radila s analognim fotoaparatom nakon duge pauza, više od deset godina. Iako sam odrasla i formirala se na analognoj fotografiji. Nastala količina  fotografija nije bila velika, a i planirana je mala serija jer je bila namijenjena za izlaganje u prostoru galerije Greta. Kasnije će ta izložba biti u Galeriji Otok u Dubrovniku.

Za izložbu u Dubrovniku priredila si i video?

In Utero je videorad u kojem se kombiniraju isječci iz privatne arhive i medicinske dokumentacije kojim se također pokazuje i prati “drugo stanje”. Kolaž filmskih isječaka pokazuje dokumentarne scene od pripreme za porođaj do rođenja djeteta snimljenih kamerom iz ruke. Ovaj rad pokušava detabuizirati trudno žensko tijelo.

Čini se primjerenim upitati te sljedeće pitanje: budući da je tijelo glavni motiv, i tema tvojih fotografija, a osim što imaš iskustvo različitih i brojnih angažmana za časopise tvoj pristup fotografiji je ozbiljan, intimističan, zanima me tvoj pogled na današnje eksponiranje čovjekova tijela, u javnom prostoru na primjer? Primjerice na reklamnim panelima, u marketinške svrhe, te svojevoljno na društvenim mrežama…

Imam sreću da sam bila tinejdžer u kasnim osamdesetim kada je umjetnost bila više na cijeni. Na našim prostorima sve je bilo slobodnije. Samo jedan mali primjer koji nema veze s fotografijom. Godine 1992. živjela sam u Philadelphiji gdje sam završavala srednju školu i bila sam fan Davida Bowieja koji je tada s bendom izdao album Tin Machine II. Omot u Europi je imao necenzurirani omtor sa starogrčkim skulpturama nagih muškaraca. Spolovila su im se normalno vidjela i u cijeloj Europi je taj album izašao tako. U Americi kada sam vidjela taj album u izlogu, iznenadila sam se da su retuširanjem izbrisali spolovila na kipovima Kourosa. Uglavnom, ništa se nije smjelo vidjeti. Meni je to kao djetetu iz Europe bilo vrlo neobično. Zašto ako je kip tako isklesan, oni ih skrivaju, tj. skrivaju nešto što je umjetničko djelo. Nije mi to bilo nikako jasno. Isto tako, zabranjen je toples na plažama, i to još 1992. godine, dok je to u Hrvatskoj, odnosno, u Europi bilo potpuno normalno. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se počele mijenjati i ovdje je postajalo to tabu.

Moja serija fotografija “Autoaktovi“ iz 2005. godine napravljena je iz blagog bunta što odnos prema tijelu ide smjeru koji sam vidjela 1992. u Americi. Stoga je moja želja bila napraviti seriju aktova koja neće biti vulgarna i koja se neće doživjeti na takav pogrešan način. Serija je bila dobro prihvaćena.

Danas smo okruženi neukusom koji se može naći u glazbi, načinu odijevanja i u svakodnevici, a najprirodnija stvar kao što je nago tijelo u umjetnosti je stavljena pod povećalo. Još jedan primjer koji se dogodio na otvorenju moje izložbe „Ljubav i život Žene“ u galeriji Greta. Prijatelji su „slikavali“ selfie  ispred  mojih fotografija na kojima se vide grudi. Nakon objave na facebook-u većina njih su bili blokirani na par dana od strane facebook-a, koji je to prepoznao kao neželjeni sadržaj. Ne radi se razlika između proste golotinje i akta u umjetnosti.

Izvorišta inspiracije za realizaciju tvojih ciklusa su procesi ili trenuci u kojima ti bude jasno što i kako želiš fotografirati?

To je kod mene proces o kojemu puno ne razmišljam. Fotografsko obrazovanje mi je omogućilo da sve oko sebe gledam vizualno. Kako se uz sve ostalo što radim uvijek bavim tijelom, znam prepoznati kada dođe pravi ciklus, što se obično dogodi potpuno spontano i nesvjesno. To je lagan proces, koji je dio mene pa ide u skladu s mojim odrastanjem i sazrijevanjem. Najjednostavnije rečeno, s mojim životom.

Koliko je tvoja povezanost s Pavom Urbanom, ikonom naše reportažne, ratne fotografije tj. razaranja Dubrovnika u Domovinskom ratu, utjecala na tvoj odabir zanimanja i odnos prema fotografiji?

Odnos s njim je utjecao na moj odabir struke, da odem na Akademiju i da počnem fotografirati. A sve dalje povezano s fotografijom od tog trenutka je moje. Obrazovala sam se samostalno poslije, prikupljala informacije, gledala izložbe i družila se s fotografima. Povezanost s njim utjecala je na moj poziv, ali nije na daljnji rad.

Radila si i druge teme osim tijela. Primjerice za ciklus „Lučki gradovi“.

Jesam, iako mi je čovjek najviše u fokusu. Najviše volim snimati ljude, njihova tijela i lica. Naročito portretna fotografija koja mi je vrlo zanimljiva i neiscrpna. Kad sam bila zaposlena u časopisu Banka, za koji sam fotografirala političare, direktore uprava banaka, poslovne ljude, uživala sam raditi te portrete. To je meni neiscrpno, jer je svako lice zanimljivo i lijepo. Lučki gradovi su bili serija fotografija snimana u Rijeci, Splitu, Pločama, a način na koji sam dobila poticaj za fotografiranje jest privatan. Našla sam fotografske albume koje je moj tata snimao dok je kao pomorac plovio po svjetskim lukama. Bile su mi zanimljive dizalice, tankeri, brodovi, i industrijska estetika koja je bila izazov za mene, pa sam jednostavno željela napraviti sve te fotografije u mom stilu. Dala sam se na put, i snimala tu cijelu seriju. Serija ima četrdesetak fotografija koje su  snimljene u crno-bijelom i koloru, i pejzažnog su tipa.

Koja je za tebe temeljna odlika dobre fotografije? Koja su načela kojima se trebaju voditi fotografi koji se bave primijenjenom fotografijom, i fotografijom iz vlastitih unutarnjih poticaja?

Kad radim nešto za sebe, radim s neograničenim osjećajem, kad radim primijenjenu fotografiju, radim za naručitelje i nastojim zadovoljiti njihove želje. Rad oslobađa od strahova, i od suvišnih misli, i sam pokazuje to što je.

Što misliš o instagramu,  i općenito o plasiranju fotografija na društvenim mrežama? Velika je produkcija fotografija…

Da, u današnje vrijeme velika je produkcija fotografija, posvuda. Svatko danas fotka. Ipak, treba uvijek imati na umu koliko je velika razlika između fotografa kojemu je to struka, koji je završio fakultet fotografije i nekoga tko to radi rekreativno. Profesionalni fotograf svakodnevno stavlja ruksak na leđa i nosi u njemu puno osjetljive opreme. Profesionalnost je stil života. Tako da mislim da profesionalca ipak ne može ugroziti ta silna količina fotografija kojom smo okruženi. Društvene mreže su zanimljive, i treba ih pametno koristiti.