“Rekli su mi da me vole fotografi” – razgovor s Rinom Efendićem

 

Rino Efendić (1961.) rođen je u Sinju. Studirao je kameru na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te povijest umjetnosti i etnologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Radio je u Školi likovnih umjetnosti u Splitu, gdje je predavao fotografiju. Vodio je Malu školu fotografije u OPUS-u i klubu Otok u Dubrovniku. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Živi i radi u Splitu. 

 

 

 

 

SKR: Koji je vaš odnos prema otvorenom prostoru i arhitekturi?

RE: Sa šesnaest ili sedamnaest godinama otkrio sam flaneurizam. Zanimala me romantičarska vizija i atmosfere bez sunca. Polaroide sam otkrio u Srednjoj školi za primijenjenu umjetnost, odnosno sredinom sedamdesetih. No njih moji profesori nisu vidjeli. Za njih je fotografija prvenstveno značila slikanje svjetlom, i na tragu toga su komentirali moje crnobijele snimke.  Imali smo knjižaru, malu knjižaru Jugoslavija, u kojoj su se prodavale knjižice izdavačke kuće Aperture, tako da sam se veoma rano zainteresirao za američku fotografiju, Walkera Evansa i brojna druga velika imena. Za razliku od fotokluba, koji je izrazito cijenio češku i rusku fotografiju, ona me nikada nije posebno zaintrigirala. U mom pristupu nikad nije bilo potrebe za estetizacijom. Fotografije su uvijek nastajale u nekom neobaveznom trenutku. Snimao sam bez većih očekivanja. Mogao sam se vratiti kući, s jednom dobrom fotografijom, s dvije, ili pak s nijednom.

 

 

SKR: Zbog čega ste se odlučili snimati polaroide? Riječ je o kameri koja u to vrijeme nije jeftina.

RE: Moja mama je radila kao gastarbajterica u Njemačkoj pa sam svake godine odlazio k njoj u posjet i provodio tamo po nekoliko mjeseci. Sjećam se da sam prvu kutiju polaroida kupio baš u Frankfurtu. Provodio sam vrijeme istražujući njihove sjajne fotografske biblioteke, prepune zanimljivih knjiga i časopisa o fotografiji. 

Moram priznati da sam imao određenu slobodu u odrastanju, živio sam puno s bakama i tetkama, a odgajao me i moj bliski krug prijatelja. Studirao sam neko vrijeme na Akademiji u Zagrebu, a zatim sam prekinuo studij i nastavio studirati povijest umjetnosti i etnologiju.  

 

 

SKR: U kojem razdoblju snimate fotografije koje će biti prikazane u sklopu izložbe u Galeriji Spot? 

RE: Sve su nastale u razdoblju od kraja sedamdesetih do kraja devedesetih. Nikad nisam vodio strogu evidenciju kada je koja fotografija snimljena. Ideja stvaranja dnevničkog zapisa koristeći fotografiju, uvijek mi je bilo strana i neprivlačna.

 

 

SKR: Da li ste ponavljali neke snimljene prizore?

RE: Vraćao sam se istom objektu/motivima, jer su me možda privlačili, ali priroda polaroida je takva da dopušta instantno bilježenje i zapravo gotovo nikada ne postoji “priprema“ za fotografiranje niti se fotografira iz nekoliko navrata. I onda, kada sam snimao isti motiv u više navrata, radilo se o različitim vremenskim rasponima. Na polaroidima gdje je vidljivo da je riječ o sekvenci, oni su nastali u različitim trenucima, ali u svakom slučaju u istom danu.  Recimo, na fotografijama gdje je u pitanju sekvenca snimljena na Bačvicama, možete vidjeti mog prijatelja Roberta Čaletu, autora svih pjesama grupe Đavoli. Stolice i stolovi su ključni motiv tog prostora pa sam ih očito imao potrebu i zabilježiti. 

Nikad me nije zanimalo propadanje prostora, niti bilježenje tog istog propadanja. Za mene je prostor na ovim fotografijama bio moj prostor, kao što je to nekome Pariz, London… Ni onda kada sam ih snimao, pa ni danas dok ih promatram, nemam osjećaj nostalgije. One su introspektivne i izraz su mog unutarnjeg stanja i raspoloženja.

 

 

SKR: Motivi koje snimate, dakle, nemaju nikakvu asocijativnu vezu. Samo ih zamjećujete i rezultat su osvješćivanja njihovog postojanja. Da li je važan kronološki slijed?

RE: Ne, nema ga.

 

 

SKR: Jeste li osim polaroida snimali i “običnim” fotoaparatom?

RE: Osim polaroida, koristio sam i druge medije, i crnobijelu fotografiju i onu u boji. Jedino video nisam baš radio. Nisam se nešto posebno vezivao uz jedan medij. Pejzaži su uglavnom snimljeni uz more, u kasne sate, na istoj plaži. Kod nas se nije toliko spominjala snapshot estetika prisutna sedamdesetih u Americi. Za mene je bio posebno zanimljiv utjecaj amaterske fotografije na onu autorsku. 

 

 

SKR: Jeste li odlazili u Fotoklub Split koji je više gledao u smjeru konstruktivizma, Rodčenka i sličnih autora?

RE: Povremeno. Oduvijek sam bio svjestan toga da je Fotoklub Split svojevrsna institucija. U početku mi se dizala kosa na riječ umjetnička fotografija i o tome smo znali polemizirati danima.  Krajem sedamdesetih ta ideja nam je bila izrazito odiozna.

 

 

 

Razgovor je vođen u Splitu, 27. 2. 2021.