Sa Slavkom Pavić razgovarala je Sandra Križić Roban.

Sretna sam kad hodam, uvijek nekog sretnem – razgovor sa Slavkom Pavić



Izložbi ‘Meko’ okidanje? prethodilo je višegodišnje istraživanje ženske fotografije, načina kako su žene bile percipirane u fotografiji, kao i okolnosti osnutka Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, u kojoj je većina njih participirala (uz iznimku Jadranke Fatur). Niz standardnih ženskih tema, kao što su pejsaži, portreti ili slike djece, odgovaraju tradicionalnom, konzervativnom pristupu koji je dugo prevladavao u percepciji ženske fotografije. No jesu li uistinu njihovi snimci dio ‘meke’ paradigme, ili među njima postoje čvrsto definirani, kritički stavovi prema okolini, pa i rodnim stereotipima prisutnima i u vrijeme socijalizma? Razgovarali smo s autoricama koje sudjeluju u izložbi, kako bismo rasvijetlili njihov put u fotografiju, interese, školovanje i sve ostalo relevantno za njihov rad. Ovu seriju razgovora započinjemo sa Slavkom Pavić (Jajce, 1927.), koja nakon rata započinje studij ekonomije u Zagrebu, ali se ubrzo u potpunosti posvećuje fotografiji kojoj je i danas vjerna. U Fotoklub Zagreb učlanila se 1951., a niz godina surađivala je sa suprugom, znamenitim fotografom Milanom Pavićem. Izlagački djeluje od ranih 50-ih godina, ostvarivši brojne samostalne i skupne izložbe. Inicirala je osnivanje Ženske sekcije Fotokluba Zagreb koja djeluje od 1973. godine, sudjelujući na svim izložbama koje je ova sekcija priredila. Radovi Slavke Pavić nalaze se u više kolekcija, uz ostalo i u Muzeju grada Zagreba, gdje joj je 2014. priređena retrospektivna izložba; zatim u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i drugim kulturnim institucijama.

 

Radovi Slavke Pavić na izložbi ‘Meko’ okidanje? u Galeriji Spot (snimio Marko Ercegović): Krovovi, 1958.; Motiv sa Save, 1970.; Fotoniz 3, 1975.; Dvojica, 1976.

 

SKR: Voljela bih da se osvrnemo na rane dane, pedesete godine kad ste započeli fotografirati. Zanima me što je bilo potrebno da se dobije status amatera prve klase, a što za majstora? Kako je to bilo organizirano?

SP: Skupština Fotosaveza Jugoslavije odredila je koliko bodova na izložbama dobiva amater prve klase. Pa su onda išle druge kategorije, kandidat majstor pa majstor fotografije, a oni su održavali već samostalne izložbe. Formati fotografije su trebali biti usklađeni…

 

SKR: Što se htjelo postići s ujednačenim formatima? Ranih 1970-ih, točnije 1973. održana je ULUPUH-ova fotografska izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, koju je zatim Putar oštro kritizirao u časopisu Spot, napisavši da je uvjet priređivača te izložbe bio da autori moraju raditi uvećanja metar na metar, što za dio umjetnika nije bilo prikladno. Više puta spomenuli ste manji format koji nerijetko vežemo upravo uz foto klubove. Što je uopće značio format?

SP: A gledajte, ipak se na takvom formatu nešto vidi (30 x 40 cm, op. a.), nije kao poštanska marka, pa čak i ako ste s druge strane možete vidjeti da vas nešto zanima pa odete to pogledati. Taj je format i u svijetu bio izložbeni standard… on je malo nezgodan ako je negativ u formatu 6 x 6, ali kod kamera u tipu Rolleiflexa, koji je bio kao mali širokokutni, hvatao je nešto što ponekad autor nije smatrao da je jako bitno. Pa kad je bilo tako, nije da te srce boli, pa nešto odrežeš… ali nekada je i bilo bitno, ali onda ideš na ono šta ti srce…

 

SKR: Sami ste to izrezivali? Tko vam je razvijao fotografije?

SP: Sama, sve sama. Pa mi smo imali aparat za povećanje, a ja sam tu preko puta na faks (Kemijski i Fizikalni institut na Mažuranićevom trgu, op. a.) išla po destiliranu vodu, nije je inače bilo… i onda je Milan (Pavić, op. a.) s nekim ljudima napravio vezu i ja bih uzela kanistar i doma kuhala razvijač… i lijepo na grame važem svaku kemikaliju, toliko grama ovoga, onoga, a kada se kuha razvijač onda se mora ići po recepturi jer ako se imalo pomiješa redoslijed, morate ga baciti.

 

SKR: Gdje ste učili tehnologiju?

SP: Od Milana. Sve od Milana.

 

SKR: Jednom ste mi spomenuli da je negative morao davati na razvijanje, osobito kada je snimao iz zraka… znači svaki film morao je u potpunosti opravdati.

SP: Pa radio je za Foto agenciju, bio je službenik, ustvari bio je zadužen dokumentirati sve što se događa… Ranije je to bila Foto služba pod Vladom, pa onda više nisu bili pod Vladom i kada su se osamostalili postali su Foto agencija… ali tamo sve dobiješ, i film i kažeš toliko je snimljeno…

 

SKR: I tko je onda bio zadužen za razvijanje?

SP: Sve Milan! Svaki fotoreporter je sve sam radio. Bilo ih je 5, on, Medar, Šuljak, Laci i još jedan dečko je bio, rođak od Tina Ujevića… postoji jedna krasna Milanova teka, u kojoj je navedeno po datumima sve što je snimao. Imali su albume i svaki onu žutu karticu gdje je sve navedeno po imenima. I bile su kopije, male kontaktne, sve 6 x 6… Često idem kod Gržine to pogledati (Hrvoje Gržina, pročelnik Središnjeg fotolaboratorija u HDA, op. a.), ponekad kažem pravu godinu, ponekad ne znam, ali uglavnom se nađe, pa makar je 400.000 tih negativa.

 

SKR: Mislite li da je vaše poznanstvo s Milanom bilo ključno da se počnete baviti fotografijom i da li je danas moguće reći – da ga nisam srela, ne bih se nikad bavila fotografijom?

SP: Očito, jer tko zna u koje bih vode skrenula, to je to. Ali mene je uvijek fotografija privlačila. U Daruvaru je jedan naš kolega u srednjoj školi imao fotoaparat, njegovi su bili dobrostojeći, snimao je i sam razvijao, i on nas je za maturu fotografirao. A postojao je i Foto klub Daruvar. Mene je to tako privlačilo i pomislila sam da bih baš voljela to raditi. I onda se klub još malo pojačao, ali mama je rekla “Kaj buš ti tamo s dečkima”, pa nisam ušla u klub…

 

SKR: A kako se dolazilo do kamere, ako netko nije imao novaca kupiti je?

SP: To je bilo problematično. Recimo, ja sam je imala, jer je Milan bio u Daruvaru i posuđivao je neke čudne kamere, zamolio je prijatelja koji je imao osjećaj za uzajamnost pa mu je on posudio, jer je Milan znao raditi druge stvari. Mi smo imali Rolleiflex i to je bila baš naša kamera. Sjećam se da je jednom došla neka Olja da bi ju posudila, ali to baš tako ne ide… da se radilo o nekome tko je znao i tko je baš bio fotograf, može, ali ovako…

 

SKR: Što je bilo prvo što ste osvijestili da želite snimiti? Prvo ikad?

SP: A ne mogu reći što je to bilo prvo. Privukla me fotografija kad nas je kolega snimao za maturu. A onda kasnije, kad mi je Milan poklonio Rolleiflex, odmah sam otišla kod Kazališta (HNK, op. a.) i snimila portret mojeg brata, pa dijete, pa su onda preko puta susjede sušile veš i evo, to bi mi baš bio dobar motiv… Tako neke stvari koje čovjek gleda, gleda i onda shvati da baš to treba fotografirati. Nekad se šetalo nedjeljom po Ilici. I koliko smo puta sreli Bagarića i njegovog tajnika, i onda je nastalo svo to pozdravljanje… “ovo ti je arhitekt Vitić, ovo ti je onaj”… ljudi su hodali, kretali su se, a danas svi idu autom ili tramvajem i ne sreću se. Jako volim hodati, sretna sam kada hodam, uvijek nekoga sretnem, netko je bio susjed pa sad više nije, jer se uvijek netko novi doseli, ali ipak, viđamo se u kvartu i tako su neki susreti dobri. Pa onda i fotografski susreti, zajednička putovanja i izleti, jer je u Fotoklubu bila dobra ekipa, Milan je bio član…

 

SKR: Jesu li fotografi u poslijeratnom razdoblju bili društveno prepoznati, imali ne nužno bolji ili drugačiji, ali prepoznat status? Kako se gledalo u gradu na nekoga s fotoaparatom?

SP: Pa čujte, kasnih 40-ih nisam se još s time bavila, a 50-ih i kasnije… to je bilo smatrano i gledano kao nečija potreba… Ljudi su znali imati zajednički atelje, a poslije je svatko otišao na svoju stranu. Ipak, Đuro Janković je studirao pravo, Grčević je isto studirao pravo. Szabo, ne znam, vjerojatno isto. To je bila ta snažna ULUPUH-ova trojka, onda se 50-ih pridružio Milan…

 

SKR: A Milan?

SP: On je sve sam. U Jurišićevoj je bila foto radnja Griesbachovog tate i on je tamo fotografirao i radio kalendar za svaku godinu. I onda što je bilo u toj godini novoga u fotografiji, da li papiri, fotoaparati, objektivi… Milan je jedva čekao taj novi katalog od Griesbacha. Onda smo kasnih 50-ih otišli na fotosajam i tamo se pojavilo platno s foto emulzijom… šta je to meni bilo zabavno! Onda je Nino Vranić u Umjetničkom paviljonu pokazao one restauratorske stvari, isto na platnu, koji je bio veći format pa se dao lakše spremiti i zarolati. Kao što je Nada (Orel, op. a.) radila one svoje sjene i danas je to problem… gdje se to može negdje spremiti.

 

SKR: Ma da, to je jedna jako komplicirana i čudna priča. Fotografskih izložbi je bilo malo i one su, kada su se održavale, bile uglavnom klupskog tipa. Najviše da bi se zadovoljili kriteriji za foto majstora i slično?

SP: Recimo, Milan već 1937. godine radi međuklupsku izložbu u Daruvaru i tamo je gospođa Dabac izlagala, pa Tošo, pa onda grupa iz Slovenije… to imam negdje pa ću vam dati. Jasno, bilo je nekoliko nagradica… I onda dolazi rat i Milan odlazi u Daruvar pokupiti dio arhiva. Čovjek osjeća silnu potrebu da i drugi vide njegov rad, da bude raznolikosti, a ne da bude sve isto…

 

SKR: Zanima me na koji način su upoznavali razne teme u fotografiji, recimo način kako su to stari fotografi radili, upliv njemačke, francuske ili češke škole, na primjer?

SP: Joj, Habermiller je bio, generacija prije Drugog svjetskog rata, i onda je počeo raditi sa mekocrtačem… to je onako malo rasplinuto… mislim fotografija je čvrsta, ali je mekano, nije onako oštro, izdvaja se…

 

SKR: Kako ste to doznavali?

SP: Preko kluba. Jedan drugome, negdje se nađu pa onda daju podatak, i tako…

 

SKR: Ali postojali su i neki časopisi?

SP: E to ne znam… ali recimo u Margaretskoj ulici postojao je Atelje Zaza, koji je bio nešto poput ureda za informacije… Ta foto radnja, svi fotografi izvan Zagreba ali i iz Zagreba dolazili su kod Zaze, kupovali foto materijal, a on je od nekud nabavljao foto časopise… on je isto mnogima otvorio put… i Griesbach, trgovac. Tak’ da smo imali školu.

 

SKR: Jesu li dolazile neke izložbe iz inozemstva u to vrijeme? Govorim o pedesetima.

SP: Pa znam da je Fotoklub, koji je bio jak u to vrijeme, bio mjesto za obrazovanje o fotografiji i mjesto okupljanja ljudi… U Umjetničkom paviljonu pedesetih godina ponovno se počinju priređivati međunarodne fotografske izložbe.

 

SKR: Čega se sjećate?

SP: Pa bilo je toliko toga… kao da vas neki veliki val zapljusne.

 

SKR: Odnos muškaraca i žena u fotografiji, čitala sam o tome uz ostalo i iz prikaza koje ste sačuvali, kako je žena s fotoaparatom bila doživljavana kao neko malo čudo. Kako je vama to izgledalo? Jednom ste rekli da je ženska sekcija uspostavljena na vašu inicijativu, a da vas je Griesbach podržao…

SP: Da, i Lozić i on… ja sam to u Klubu predložila i oni su rekli “da, dapače”… ali moram biti iskrena, nikad nikakvih prilika ni pijedestala…

 

SKR: Da li biste danas rekli, iskreno i bez idealiziranja, da je to ipak bila muška profesija?

SP: Pa da, naravno, čujte, koliko je bilo žena uopće… bila je ona jedna koja se šetala da si privredi za kruh, na potezu od Umjetničkog paviljona do Glavnog kolodvora; zaustavljala je ljude i pitala “Može jedna fotografija?”. Prava ulična fotografija…

 

SKR: Kako ih je distribuirala?

SP: Sama je sve razvijala i slala poštom na adrese…

 

SKR: Ne znate kako se zvala?

SP: Joj ne, da je sada tu Milan… uvijek sam se oslanjala na Milana, na njegovu memoriju i poznanstva.

 

SKR: Kakva je bila generalna klima, članovi Kluba, kako su se odnosili? Jesu li vam pristupali, komentirali radove, poticali vas na rad? Smatrate li da je među nekima postojala neka vrsta predrasude vezano uz teme koje žene fotografiraju?

SP: Jako kolegijalno, foto-kolegijalno… Pa recimo, žene su jako malo fotografirale aktove. Ali sve je bilo otvoreno i pristupačno, i ako je bilo tko želio nešto fotografirati, moglo se. Bila su ta tri apostola – Tošo, Grčević i Szabo, oni su imali svoj zatvoreni krug, i jedino kad je Julija umrla onda je Marija (Braut, op. a.) počela dolaziti.

 

SKR: Prva izložba Ženske sekcije bila je 1973. godine na Gornjem gradu u Zagrebu, u Malom Lapidariju… Kako to da se ta galerija nije održala? Sjećate li se tko ju je inicirao? Zvala se Galerija umjetničke fotografije (GUF)…

SP: Ne, to ne znam, uglavnom tamo je bilo jako lijepo, krasan prostor, cigla i sve lijepo otvoreno… mogu vam reći da je bilo puno ljudi iz kulture, svi su dali podršku i bili su iznenađeni, baš jedna jako poletna atmosfera.

 

Prva izložba Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, 1973. Snimio Milan Pavić. Dokumentacija Muzeja grada Zagreba.

 

Slavka Pavić pored svojih radova na izložbi Ženske sekcije Fotokluba Zagreb 1973. Snimio Milan Pavić. Dokumentacija Muzeja grada Zagreba.

 

SKR: Već iduće godine izložba Ženske sekcije održana je u Muzeju grada Zagreba. Kako je došlo do toga? Ako se ne varam, vi članice same ste radile na postavu?

SP: To nam je Jozo Vranić, naš podupiratelj, omogućio, onaj dio dolje kod ulaza, kod prozora… sjećam se da mi je Milan dao novce pa sam išla po boju da se to uredi. Da, same smo postavljale i onda je došao Đuro Griesbach pa je on nešto rekao, uglavnom svi smo sudjelovali oko postave. Ali uvijek sam pozivala sve koji su se interesirali…

 

Radovi Slavke Pavić na drugoj izložbi Ženske sekcije u Muzeju grada Zagreba, 1974. Snimio Milan Pavić. Dokumentacija Muzeja grada Zagreba.

 

SKR: Isprva vas je bilo devet?

SP: Da, i zatim su neke vidjele izložbu i zainteresirale su se, imale želju da krene… Gledajte, mi smo zvali i žene iz Koprivnice, Splita, Rijeke, rekle smo im “bavite se fotografijom, ajde da napravimo izložbu zajedno”! A onda se netko i izgubi, recimo Vlasta Šinka, ona je otišla negdje u Europu, sudjelovala je na prvoj izložbi. Sve ove izložbe bile su iz čiste ljubavi, tu nema nikakve zarade.

 

SKR: Dvije godine nakon toga je održan Salon fotografije u Beogradu, Politika Bazar je sudjelovala u tome.

SP: Srba Vranić je došao na našu izložbu u Zagreb i njemu se to svidjelo, a Milan ga je znao od nekud, on je bio fotoreporter, čak u Bazaru, mislim, i Ristić iz Fotosaveza Jugoslavije. Pa smo rekli da ćemo za 8. mart napraviti izložbu u Beogradu.

 

SKR: Jovanka Broz bila je pokroviteljica? To se isticalo u medijima, je li vam to što pridonijelo?

SP: Ja vam to pojma nemam, to su sve Fotosavez Jugoslavije i Ristić organizirali. Ja tu ženu nisam nikada vidjela, ipak, oni su donijeli jedan nivo te izložbe, i nagrade su bile. Zlata Vucelić je dobila jednu, to je bilo krasno, zaslužila ju je stvarno, baš se izdvajala. I ja sam dobila neku brončanu…

 

SKR: Zanimljivo je što je u Politikinom Bazaru objavljen velik prilog o toj izložbi, ali bio je ilustriran samo s fotografijama Elvire Kohn. Govorimo o 1973. godini, 30-ak godina nakon rata, kako na to gledate danas? Naime, imam dojam da stalno iznova gradimo određen pristup prema određenoj građi gdje se sve filtrira, da se mnogo toga gledalo kroz prizmu rata i poraća.

SP: Ne znam, Kohn je već odlazila u to vrijeme, pa je valjda to bio pokušaj da se sačuva njezin opus, ali tako malo imate od nje nakon toga. Ona je pripadala toj jednoj struji koja je bila direktno u ratu i ima stvarno izvrsnih fotografija. A imate i onog Ercegovića u Dubrovniku, vjerojatno je to otac ili stric od Marka jer je i on ušao u fotografiju. On je nakon Drugog svjetskog rata, kada su se odnosi već malo obnovili, stupio u vezu s tvornicom foto materijala AGFA i bio je predstavnik AGFE i prodavao po Jugoslaviji.

 

SKR: Zanima me medijska potpora te izložbe; bila je snažna, ali ipak kroz prizmu NOB-a. Govorimo o vremenu jednog izuzetno važnog trenutka, političkog i socijalnog, prošlo je Hrvatsko proljeće, došla je Milka Planinc, društvo se izgradilo, napredovalo je… Gdje su te teme u fotografiji?

SP: To je prošlo mimo…

 

SKR: Ali zašto? To vas pitam jer mi se čini da je puno snimki djece, pejzaži, neke “nježne” teme, ali nema socijalnog angažmana…

SP: Pa bože sačuvaj da biste vi nešto rekli ili kritizirali, jel’da? Tošo je davno prestao raditi socijalne teme, “Ljudi s ulice” – to su bile tridesete… nema toga više.

 

SKR: Imate osjećaj da se to izbjegavalo?

SP: Pa na neki blagi način rečeno…

 

SKR: Mislite li da je društvo bilo svjesno moći fotografije?

SP: Pa je, do neke mjere… Joj, Milan je imao dvije fotografije – Gradnja broda, to je bila jedna od socijalnih tema… Pa su neki iz ambasade željeli imati fotografije kao iz Narodnog lista, pa su u nekim međunarodnim novinama prezentirali Jugoslaviju preko nekog iz Beograda… i onda je taj Milanov brod i folklor iz Prištine objavio neki časopis iz Kanade… bila je još jedna scena borbe za djevojku s mačevima (element koreografiranog narodnog plesa, op. a.), to je Milan baš dobro uhvatio, ali ni to nije socijalni moment… Ali znate što, fotografija je vrag, može svašta prouzročiti… zato se išlo na neutralne teme.

 

SKR: Na 7. izložbi Ženske sekcije, 1979. godine, prvi puta ste imali zajedničku temu – ono što volim i ono što ne volim u Zagrebu. Kako je do toga došlo?

SP: Pa nekako je to tako bilo, Zagreb je malo počeo rasti pa je netko snimio kadu, ja sam snimila onu kuću kod Tkalčićeve u prolazu, ako znate, i onda jedna predivna vrata koja skoro sva ne padnu i onda jedna koja su zakrpana…

 

Slavka Pavić, Vrata Opatovina, 1978.

 

Slavka Pavić, Tkalča, 1976.

 

SKR: Da, to ima jedan kritički prizvuk ali dosta je to kasno… gledam što se događalo na europskoj i svjetskoj sceni i nikako ne mogu dokučiti zašto je to kod nas sve izgledalo kako je izgledalo. Je li postojao prešutni dogovor da se prikazuju samo lijepe stvari?

SP: Jasno, mi gradimo, mi rastemo, i kako ćete sada s fotografijom taj zanos pokvariti? Ne ide to tako…

 

SKR: Snimili ste one konje i stambene kuće, onaj snijeg… pejzaž. To je već početak Novog Zagreba?

SP: Da, pojavljuje se i osjeća jedna zgrada, ali još je netaknut prostor…

 

SKR: Kada ste to snimali, željeli ste prikazati ta dva svijeta?

SP: Da, grad dolazi i onda, još postoji jedan lijep prostor… da, baš je bila lijepa nedjelja, sunčana.

 

SKR: A tko su bili jahači?

SP: S Hipodroma, tamo su se rekreirali i tamo smo ih našli… i onda ih više nije bilo! Tako vam je to u fotografiji, jedna sekunda i sve se raspline, kao da nikada nije niti bilo tu.
Poslije je Fotoklub počeo organizirati tematske izložbe – Zagreb i Zagrepčani, Žene, pa onda u Baranji minijature…

 

Slavka Pavić, Konjanici, 1969. Snimio Milan Pavić. Dokumentacija Muzeja grada Zagreba.

 

SKR: Mislim da je to sve jako kasno…

SP: Ali stiglo se.

 

SKR: Zanimaju me oni eksperimenti iz 1975. Što se s njima željeli postići?

SP: Željela sam se malo izvući. Ne biti toliko konkretna, motivi i to… mislim, fotografija je i nadalje konkretna, ali ono što snimam… samo komad prozirnog papira… bio je onaj fotoaparat za uvećavanje i papir dolje i samo sam osvijetlila. Nema više negativa, pa sam reproducirala… Fotokemika je proizvodila krasne papire i onda kasnije počela je raditi sa srebrnim, zlatnim i crvenim… imali smo te kontakte. Od nekog sam dobila cvijeće pa mi je ta paprat bila lijepa, pa je došla jesen, pa sam uzela list…

 

SKR: A ove višestruke ekspozicije?

SP: To ovako gledam: hodam, pa se malo pomaklo… bilo je debeli mrak… radi se, gleda se.

 

SKR: Ovo su do neke mjere neobičniji kadrovi i sekvence…

SP: Da, kao da pričam priču… krov, fasada, ovisi s koje strane s gleda … Na autoputu Zagreb – Sisak je ta crkvica koja je obnovljena… pa Turopolje i drvene kućice… dok je bio Milan živ, bilo je lakše… bilo je oblačno na nasipu…

 

SKR: Tko je na ljestvama?

SP: Slučajno je netko bio. Gledam taj Velesajam i sjetim se svojeg motiva, svojih “lojtrica” i idem vidjeti kako to tamo izgleda… povezao me jedan čovjek, jako sam mu zahvalna, a i moj nećak radi u građevinskoj firmi koja ima urede na Velesajmu pa mi je pomogao, ali toga više nema… mojeg motiva, to je srušeno, i bilo mi je žao. Ali taj Velesajam je isto bio događaj u gradu, jako bitan za ljude…

 

Slavka Pavić, Kompozicija, 1956. Snimio Milan Pavić. Dokumentacija Muzeja grada Zagreba.

 

SKR: Je li se uopće nešto promijenilo u vašem pogledu na okolinu, ako usporedimo tada i danas?

SP: Pa ništa, ono što je lijepo, što ima kompoziciju, dubinu, sjene… Ali čujte, digitalna je tehnika donijela more fotografija, ali kao da su prošle kroz deterdžent…

 

SKR: Crno-bijela vam je još uvijek draža od kolora?

SP: Meni da… u srcu… ima mi nešto.

 

SKR: Kad su članice sekcije započele snimati u koloru?

SP: Recimo Jasenka Odić… ona je uzela negative i s flomasterima crtala pa je dobila kolor, a Privora je snimala pokret, ona je bila najmlađa.

 

SKR: Kakve ste imali odnose s Tošom Dabcem?

SP: Jako dobre, i s Grčevićem, on je bio malo izdvojen i rezerviran, ali sve dobro. Meni je fotografija jako bitna i to uvijek govorim mladima – fotografirajte, jer imate prijatelja u fotoaparatu. Niste sami, ne treba vam nitko. Samo trebate hodati i to je to, kretati se. Angažirati se, a što se tiče dopuštenja, to uvijek radim, uvijek pitam za dopuštenje, i vas sam pitala. To je jednostavno škola. Nikada ne “kradem”, dobro, jedino onda kada je masa ljudi, recimo vani, ali to je drugačije. Ali ipak se dobije nekakav kontakt, dopre se do tamo nečijeg oka.

 

SKR: Imate li dojam da biste danas bili kritičniji?

SP: Mislim da danas o tome ljudi uopće ne razmišljaju, samo se fotka, klik, klik. A onda je ipak bila drukčija politička situacija… Čujte, da se nekoga ne povrijedi, kao osobu… bila je potrebna nekakva samokontrola. Recimo, Milan me upozorio da nikad ne fotografiram nekoga kako jede. Onda čovjek to prenosi i na druge situacije… možda je netko u nekoj nezgodnoj situaciji, i tako…

 

Razgovor je održan 9. listopada 2019.