Svakodnevica ratom obilježene sredine

Mario Topić studirao je na Akademiji dramske umjetnosti, gdje je završio dodiplomski studij snimanja, nakon čega upisuje diplomski studij novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti. Afirmirao se snimajući za novinske i televizijske kuće kao što su Denver Post, Forbes, Focus, Meridijani i HRT, a kao direktor fotografije i snimatelj radio je na mnogim komercijalnim projektima. Uz brojne skupne izložbe spomenimo da je tri godine za redom osvojio glavnu nagradu u kategoriji dokumentarne fotografije na Rovinj Photodaysima.

Serijom od devet crno-bijelih analognih fotografija Bez naziva prije više od mjesec dana otvorio je novu sezonu ciklusa Brzo okidanje u Kuli Lotrščak, koja je bila povod ovom razgovoru.

Kako se odvijao proces rada na seriji? Što ste željeli njome iskomunicirati i zašto je ostala bez naziva?
Bio sam angažiran od strane Europske komisije da zajedno s još deset fotografa iz Europske unije napravim svoje viđenje Palestine gdje sam proveo četrnaest dana na samom prijelazu 2013. u 2014. Paralelno s nama radilo je deset palestinskih fotografa, nakon čega smo priredili izložbu prvo u Palestini, pa u Bruxellessu.
Ovo nije tip izložbe koji bi trpio naziv. Ne volim nazive osim ako nečim ne doprinose samoj izložbi. Nisam imao ideju za naslov, osim toga, nisam htio da zvuči kao iz zadaćnice. Možda je važniji opis rada, pa koga zanima, pročitat će ga.

Na fotografijama su prikazani nasilje i siromaštvo, crnobijelo, a možemo reći i crno na bijelo. Istodobno, na izvjestan način sav taj ekonomsko-politički užas izgleda fashionable. Kako je to moguće?
Najgora stvar meni osobno, a bio sam i na nekim, uvjetno puno gorim mjestima poput Iraka i Kosova, jest to što ovaj sukob traje od 1948. Djeca se rađaju u toj atmosferi, a kako stvari stoje izgleda da će svoj životni vijek i proživjeti u njoj. Bez pasoša, bez državljanstva s kojim bi mogli emigrirati u neku drugu državu. Mislio sam prikazati tu svakodnevicu. Njima se događa drama, a u međuvremenu trebaju živjeti, odrađuju svakodnevicu kao i mi svi drugi, koji nismo osuđeni na takvu atmosferu. Fotografije su crnobijele zato što sam imao malo vremena i bilo mi ih je lakše obuhvatiti u jednu vizualnu cjelinu, a s druge strane sam ljudima htio dati ono što očekuju kada čuju o čemu je riječ; gledatelje sam htio podsjetiti da to što vide spada u kategoriju mjesta kojem treba pomoć svijeta i kojem se ta pomoć ne pruža. Europska unija daje milijarde za socijalnu pomoć, a s druge strane podržava politiku koja stvara tu situaciju. Mogao bih pričati satima o nepravdama koje sam vidio.

Kako biste danas, izvan konteksta fotografije, opisali tu situaciju u Palestini koju ste zatekli?
Apsurdnost cijele priče je u tome da najgore stvari koje sam čuo, a ne nužno i vidio, dolaze od zapadnjaka koji tamo žive te od lokalnih ljudi, naravno. U tome se vidi sva i subjektivnost i objektivnost onih koji govore. Ljudi dan-danas žive u koncentracijskim kampovima koji su prerasli u naselja. Imate adresu i rođeni ste u logoru za izbjeglice koji postoji preko pedeset godina. Palestina unutar današnjih granica u kojima postoji nema prirodne resurse, dok Izrael taj prostor želi prisvojiti radi ideologije, simbola, ponosa i religijskih razloga, što mi je još apsurdnije.

Kako doživljavate ulogu fotografa koji dolazi u stranu sredinu i interpretira ipak samo jednu stranu složene situacije?
Fotografija je u puno manjoj mjeri interpretacija naspram recimo pisane riječi. Interpretirati su slobodni svi koji fotografije gledaju. Ono što je snimljeno su dokumentirane činjenice, širi kontekst je druga priča.

Osjećate li teret etičkih i moralnih odluka koje ste morali donijeti snimajući tu sredinu?
Osjećam odgovornost jer je ovaj posao odgovoran, ali mislim da ako slijedim standardni kodeks struke ne mogu doći u škakljivu poziciju. U krajnjoj liniji, moje se fotografije ne bave političkom pozadinom nego svakodnevicom jedne sredine. Političke strane većina ljudi nažalost ionako nasljeđuje od roditelja i iz kulturnog kruga i njih je teško mijenjati bilo kakvim argumentima.

Na koji ste se način informirali o događajima prije odlaska na snimanje? Jeste li od ljudi iz Europske unije dobili bilo kakve upute o nečemu čemu je potrebno posvetiti veću pozornost?
Nisam dobio nikakve specifične upute. Informirao sam se opširno koliko sam uspio sa stajališta sigurnosti, a onda i cijele situacije, povijesti, aktualne politike, kulture i sl.

Kako doživljavate interes publike za prizore tuđeg stradanja, da parafraziramo Susan Sontag? Jesmo li kao publika neosjetljiviji na prizore koji dolaze iz nama dalekih sredina, u koje nismo emocionalno uključeni?
Fotografije iz ove serije ne prikazuju direktno stradanje, više se bave svakodnevnim posljedicama i načinom života obilježenim dugogodišnjim svakodnevnim stradanjima. Slažem se sa Sontag da je to kod mnogih danas tako, ali sam siguran da to nije opravdanje da se rat prestane snimati i dokumentirati. Kroz povijest, fotografija ratnih stradanja puno je pomogla u formiranju antiratnog stava i u nebrojenim slučajevima izazvala reakciju. Smatram da upravo zahvaljujući fotografiji, informiraniji ljudi danas rat ne doživljavaju kao romantičnu herojsku avanturu.

This post is also available in: English