“U svojem radu nastojim korak po korak razriješiti neke svoje nedorečene i nejasne osjećaje” – razgovor sa Sarom Pukanić

Nedavno je u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici zatvorena tvoja prva veća samostalna izložba pod nazivom Toga su dana svi u kući bili sretni koju su posjetitelji_ce mogli razgledati od 28. siječnja do 4. ožujka. Na izložbi si predstavila nekoliko fotografskih serija. O kojim je serijama riječ i kako su nastale?

Sve tri serije fotografija su intimističkog karaktera i nastajale su u razdoblju između 2019. i 2021. godine. Prva serija fotografija naziva „Jedna za dušu“ nastala je u sklopu radova na radionici Drugi kadar. Naime, odlučila sam fotografirati tetka koji je bolovao od karcinoma. Fotografirala sam ga na njemu najdražim mjestima i time produbila odnos s njime, bolje ga upoznala, saznala što voli, što ne voli te ostavila najbolji mogući dar svojoj teti – njegovoj supruzi, a to su fotografije njega. Nažalost, preminuo je prije godinu i pol. Druga je serija „Oni i ja“ nastala u sklopu kolegija Umjetnička fotografija pri Akademiji dramskih umjetnosti koju sam upisala 2020. godine. Ono što sam napravila jest rekreiranje fotografija iz obiteljskog albuma na kojima je moja majka, a koje je snimio moj otac. Zauzimajući njihove pozicije, u isto vrijeme i fotografa i modela, nastojala sam otkriti suptilnosti toga odnosa i bolje ga razumjeti s vremenskim odmakom te uspostaviti neku vrstu nijemog dijaloga – isključivo vizualnog. Posljednja serija koju sam izložila je „Roza“. Roza je moja omiljena boja, a serija prikazuje predmete za koje sam odlučila da me najbolje opisuju, moja sjećanja i moje opsesije. Ta serija zapravo predstavlja i moj “ulaz” u autoportret kao formu, a nastavila sam ga intenzivno istraživati kroz svoj rad.

Nerijetko fotografiraš portrete sebi bliskih osoba zbog čega tvoje fotografije odišu intimnim karakterom. Možeš li nam reći nešto više o procesu koji stoji iza njih?

Ranije sam najčešće fotografirala žene koje su me na neki način fascinirale svojom energijom. Nekad su ta snimanja bila vezana uz suradnje s brendovima i modnim časopisima. Međutim, oduvijek imam neki drive i potrebu da fotografiram te žene i izvan određenih komercijalnih projekata. Protagonistkinje mojih fotografija imaju nešto u sebi što ja procesom fotografiranja želim zadržati za sebe, događa se jedna lijepa razmjena na tim snimanjima i zbog toga ih kontinuirano prakticiram. Posljednjih godina počela sam fotografirati i članove obitelji koji zauzimaju posebno mjesto u mom životu. Jedan mi je od glavnih ciljeva bolje upoznati članove obitelji putem fotografiranja te produbiti i učvrstiti naš odnos. Zanimljivo mi je pratiti njihovu “scensku” osobu, kako poziraju ili ne poziraju te koliko interveniraju u fotografije. To mi otkriva neke sasvim nove dijelove njihove osobnosti i povezuje me s njima na razini kojoj se dotad možda nismo “pronašli”.

U tvojim autoportretima zamjetno je ogoljivanje — doslovno i preneseno. Kako pristupaš fotografiranju same sebe?

Fotografiranje same sebe za mene ima zaista terapeutski učinak. Stvorim u svojoj glavi neku ulogu koju bi htjela preuzeti na neko vrijeme i onda uđem u nju te fotografiram autoportrete. Nekad je lik koji mi je jednostavno estetski i idejno zanimljiv i privlačan i želim ga interpretirati, a nekad i onaj koji mi “ne da mira”, neka ideja s kojom osjećam kao da se moram izboriti, odnosno shvatiti zašto mi je važna ili me samo proganja. Tijekom tog procesa, sa svakim okidanjem osjećam se lakše, kao da sama sebi oduzimam težinu koja mi se nakuplja u svakodnevnom životu i imam osjećaj da onda ostanu samo oni “najbolji” dijelovi mene koji prikazuju ti autoportreti.

Osim portreta i autoportreta, na tvojim fotografijama nalaze se razni predmeti iz svakodnevice. Koja se priča krije iza tih fotografija? Zašto su u središtu pojedinih fotografija predmeti poput četkica za zube ili mobitela?

To su predmeti za koje sam odlučila da najbolje prikazuju mene, neka moja sjećanja, moje opsesije ili navike. U djetinjstvu puno toga nisam mogla kontrolirati, to se odnosilo na neke loše situacije kroz koje sam prošla te sam u odrastajući dobila neutaživu želju za kontroliranjem stvari tj. držanjem stvari, kako bi se reklo, “pod kontrolom”. Smatram da je upravo zato jedna od mojih opsesija čišćenje zubi zubnim koncem i neprestano četkanje zubi, jer je to ono što je u mojoj domeni i što ja mogu kontrolirati. Također, u životu sam dosta vremena provela sama, to se odnosi na ona vremena koja smo trebali provoditi s roditeljima, postalo me strah samoće te sam shvatila da zbog toga ne mogu bez mobitela, da moram stalno biti u kontaktu s nekime. No, trenutačno radim na tome da naučim prigrliti razdoblja samoće kao nešto pozitivno, nešto što nam je nužno da budemo kreativni i u miru sa samim sobom. Taj proces nije uvijek jednostavan, ali mislim da je nužan za neku opću dobrobit.

Režirana fotografija i ružičasta boja neizostavan su dio estetike tvojeg stvaralaštva. Možeš li reći nešto više o tome? Zašto pribjegavaš režiranim situacijama i ružičastoj boji?

Zato što u životu/svakodnevnici ne možeš režirati stvari kako bi ti htio, stvari se ne poslože uvijek kako ti to očekuješ i želiš. Upravo fotografija pruža tu mogućnost da stvari možeš režirati kako ti želiš do detalja, zato volim režirane fotografije. To je jednostavno ono u čemu se pronalazim i čemu se prepuštam. To je za mene pravi prostor slobode – mogućnost da kreiraš svoje svjetove. Ružičasta boja je bila omiljena boja moje majke, no s vremenom je postala i moja omiljena boja. Nježno ružičasta mi pruža osjećaj spokoja i ugode, za kojima svi danas tragamo, i zbog te simbolike često ju inkorporiram u slike koje stvaram.

Budući da su u tvoje fotografije utkana pitanja identiteta, ima li za tebe proces nastanka fotografskih serija terapeutski doživljaj?

Sigurno da da. To je posebno izraženo u serijama koje sam recentno izlagala u Galeriji F8 i Galeriji Galženica. Jedan od glavnih razloga zašto sam se odlučila raditi na seriji fotografija „Oni i ja“ je terapeutski učinak kojem sam se nadala i koji sam u nekoj mjeri i postigla. Biranje arhivskih fotografija svojih roditelja i postavljanje same sebe u uloge prema tim fotografijama omogućilo mi je neverbalno druženje s roditeljima. Do toga sam došla svakodnevnim razmišljanjem o njima, o načinu na koji ću fotografirati sljedeću fotografiju. Te su fotografije postale dio moje svakodnevnice, a time su se i moji roditelji vratili u nju. Kroz proces sam razmišljala o njihovom odnosu, pokušala ih u tom segmentu bolje razumjeti, pokušala sam procesuirati i zapravo oprostiti neke stvari koje dotad nisam. Isto tako, serija fotografija „Jedna za dušu“ imala je za mene snažan terapeutski učinak, pomogla mi je da se oprostim na svoj način i da mirnije prihvatim Borisov odlazak. Izuzetno cijenim vrijeme koje smo proveli zajedno i sve ono što mi je dao u tome vremenu, našu suradnju i druženje. Generalno, u svojem radu nastojim korak po korak razriješiti neke svoje nedorečene i nejasne osjećaje, ali i razmišljam o tome kako se publika može povezati s tim temama. Primjerice, trenutno radim na projektu koji se bavi suvremenim obrascima dejtanja i uopće načinom na koji pristupamo upoznavanju ljudi i razvijanju odnosa s njima. Temeljim ga na vlastitom iskustvu, ali to iskustvo povezujem s fenomenima s kojima se svi susrećemo i voljela bih da to dovede do dijeljenja iskustava i neke vrste osnaživanja svih uključenih.

Već se dugi niz godina baviš modnom fotografijom. Kako pristupaš modnoj, a kako umjetničkoj fotografiji?

Modnoj fotografiji pristupam više po osjećaju, prepustim se emociji koju mi osoba koju fotografiram pruža u tom trenutku. Nikada nemam do detalja razrađen koncept prije fotografiranja, imam neku općenitu sliku u glavi kako bi željela da produkt izgleda, ali prava magija se dogodi tijekom fotografiranja. U području umjetničke fotografije ili u mom slučaju obiteljske fotografije priča je nešto drukčija. Manje je spontanosti, i svakako je svaka serija fotografija emocionalno puno iscrpnija, zahtijeva više istraživanja, konzultacija, razmjene mišljenja. Svaki od tih procesa je za mene važan, rekla bih da sam sa svakom od tih serija naučila više o sebi, više o kontekstu u kojem svi stvaramo i živimo.

Studij fotografije upisala si 2020 godine. Koliko je institucionalno obrazovanje na Akademiji dramske umjetnosti utjecalo na tvoj umjetnički rad?

Na Akademiju sam došla iz jednog sasvim drukčijeg konteksta – nisam pohađala umjetničku srednju školu, i iako sam se bavila fotografijom i educirala se na radionicama i na drugim fakultetima, došla sam “u nepoznato”. Tijekom studija sam počela mnogo pažljivije i detaljnije promišljati o procesu i rezultatu, fotografiranju i fotografiji. Za mene je fotografiranje uvijek bilo gotovo instinktivan proces. Akademiju sam i upisala jer sam željela ipak malo više ući u teoriju i refleksiju fotografije kao medija, i bolje upoznati i razviti svoju umjetničku poziciju. Zasigurno da mi je studij fotografije to omogućio, a vrlo mi je važan i kontekst u kojem razvijam svoje ideje te komunikacija s profesorima i kolegama i njihova povratna informacija na moj rad, kao i mogućnost da isto ja dam drugima.

Možeš li istaknuti neke od domaćih i stranih umjetnica_ka čiji su ti radovi osobito zanimljivi i inspirativni? Imaš li uzore?

Jako me privlače fotografi koji se bave svojim obiteljima. Mislim da je to uvijek vrlo intiman i emocionalno zahtjevan posao, jer je obitelj ono što nas sve u velikoj mjeri oblikuje i daje nam neke početne postavke našeg identiteta i pogleda na svijet, neovisno je li ta obitelj bila prisutna ili odsutna. Posebno bih istaknula Larry Sultana i njegovu seriju „Pictures from Home“, gdje su subjekti njegovih fotografija njegovi roditelji te japanskog fotografa Masahisa Fukase sa serijom „Family“. Od naših fotografa posebno su mi dragi Glorija Lizde, Luka Pešun i Nives Milješić.