Ana Opalić

Autoportreti

"Seriju fotografija Ane Opalić naslovljenu Autoportreti odčitala bih kao niz režiranih filmičnih prizora. Ti prizori urušavaju nepomičnost slike imanentne mediju fotografije uvođenjem vremenske dimenzije, koja je implicirana upravo primjenom elemenata filmske sintakse. Značenje autoportreta ne konstituira se u pojedinačnim fotografijama, već u vremenu trajanja recepcije svakog pojedinačnog prizora, te nadalje u procesu recepcije niza fotografija. Naracija se ne iscrpljuje u slici sadržanoj unutar rubova pojedinog kadra, već se neprekidno restrukturira u procesu uprizorenja. Promatrane u nizu, te se fotografije doimaju poput nemontiranih filmskih sekvenci. Tehnologija reprezentacije pojedinog prizora koja se očituje u perfekcionizmu izrade najsitnijih detalja u slici, produžuje vrijeme recepcije i time sugerira trajanje. Istodobno, odvajanje pojedinih prizora – rez, te njihovo grupiranje, manifestira se kao svojevrsni hijatus u montaži filmske priče, koji osporava načela jedinstva mjesta i vremena radnje. Serija Autoportreti uspostavlja takvu narativnu strukturu u kojoj ovdje uvijek postoji i kao negdje drugdje, a unutar takve strukture značenje autoreprezentacijskog postupka konstituira se u međuprostoru poze i prolaženja, nepomičnosti i odlaženja."

https://croatian-photography.com/text/negdje/

Leonida Kovač

Mjesta koja čekaju

Fotografski projekt Mjesta koja čekaju istražuje i bilježi socijalni pejsaž otoka Paga.

Od 2014. godine odlazim na otok Pag isključivo u zimskim mjesecima, fotografirajući turističke lokacije u čekanju.

Gol i siromašan raslinjem Pag je savršena metafora prostora. Otok je iznimno kompleksan jer balansira na granici svog tradicijskog identiteta, otoka koji njeguje ruralni uzgoj ovaca i proizvodnju vrhunskog sira te onog turističkog koji je sadržajima poput plaže Zrće globalno odredio sudbinu njegovih stanovnika.

Tu je također i povijesni balast logora iz Drugog svjetskog rata u Uvali Slana i mjestu Metajna koji su i danas tabu tema. Upitna je i funkcionalnost infrastrukture, na primjer upravljanje otpadom koji u zimskim mjesecima leti otokom, raznošen vjetrom pa uz ovce na obroncima otoka možemo vidjeti stotine plastičnih vrećica. Tu je i apartmanizacija otoka, izgradnja apartmanskih naselja koja zimi vegetiraju napuštena. Što nam to sve govori?

Poslije

Poslije je serija fotografija snimljenih na brdima iznad Dubrovnika gdje su se za vrijeme Domovinskog rata izravno sukobile hrvatska i jugoslavenska vojska

(na relaciji Srđ-Strinčijera-Bosanka-Žarkovica). Petnaest godina poslije prvih sukoba, nakon što je područje proglašeno razminiranim, odlučila sam snimiti seriju fotografija hodajući stazama koje povezuju crtu razdvajanja. Zanimalo me što ću zateći na mjestima koja su u mojoj svijesti od početka rata bila prisutna

kao poprište zločina. Je li moguće takvo mjesto prepoznati ili pretpostaviti? I da li je nelagoda koju sam osjećala hodajući tim stazama bila izazvana mojom idejom o tome što se - možda baš tu - dogodilo ili je moguće osjetiti prošlost i priču mjesta?

(Prve fotografije snimljene su 2006. godine na Srđu a 2009. godine nastavila sam snimati na području

kontinentalne Hrvatske i Bosne).

Jednog dana život će biti lijep

Ana Opalić i Barbara Matejčić

Dječje je siromaštvo indikator društva. Koliko su nam siromašna djeca, mi smo siromašni. U Hrvatskoj su djeca među najsiromašnijima u Europskoj uniji, a romska djeca su najsiromašnija od siromašnih. Žive u izolirani, segregiranim naseljima. Bez tekuće vode i kupaonice. Bez kanalizacije. Neki i bez struje. Većina bez vlastitog kreveta i prostora za učenje. Bez internetskog signala da bi mogli pratiti online nastavu.

Audio-vizualna izložba „Jednog dana život će biti lijep“ nastavak je projekta „Kad odrastem, bit ću bogatašica“ kojim se zaustavljamo u prostorima u kojima djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. Da bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.

(Autorica teksta:Barbara Matejčić)

Home

2010 – 2013 // From 2010 to 2013, I worked as a cinematographer on the project “Personal Memories on War and Other Forms of Political Violence”, initiated by Documenta, Zagreb. The goal of the project was to collect five hundred video testimonies of people who came into direct contact with war. Traveling through Croatia, I had the privilege to meet people who were willing to share with us their tragic stories, to enter their homes and gain their trust in order to allow me to photograph them. What deeply touched me were their homes, as shelters and places of belonging – too often modestly or sparingly decorated – which also told a story about some other times and difficult circumstances. During wartime, home as a safe space and a place of belonging becomes a source of suffering and even death, because people do not want to leave their land, cannot believe that they really have to leave it or, simply, have nowhere else to go. Therefore, seemingly insignificant and worn-out objects become significant props in someone’s destiny.