Fotografije u stavcima
Iskoristili smo priliku otvorenja izložbe Hrvoja Slovenca u Galeriji Spot i porazgovarali s autorom koji godinama živi i radi u New Yorku o fotografiji, utjecaju specifične glazbene forme na ovaj umjetnički medij, kao i o drugim životnim situacijama koje na neki način utječu na ono što snima. Umjetniku u izdanju Edicije F11 Ureda za fotografiju ovih dana izlazi monografija posvećena upravo ovoj seriji.
U trenutku kad si mi rekao za seriju koja se zove Hrvatska rapsodija: Pograničja prva asocijacija bilo je čuđenje. Iza riječi rapsodija krije se neka svečana nota, no ono što vidimo s time nema veze. Serija govori o kontekstu u odnosu na koji si izmješten i emocionalno i fizički i, u krajnjoj liniji, ovisi o čitavom nizu dodatnih znanja koja su utjecala na radove. Započnimo s vjerojatno banalnim pitanjem: kakav je tvoj pogled na Hrvatsku nakon toliko godina provedenih u drugoj sredini?
Mislim da je emigracija puno drugačija sada nego što je bila ranije. Po prvi puta se, recimo, dogodilo da ljudi koji su emigrirali u proteklih dvadesetak godina sve rjeđe gledaju idealizirano na domovinu. Mislim da je to upravo zbog toga što živimo u svijetu gdje ima toliko slika. Recimo,kad je netko 1880. otišao iz Irske u drugu zemlju, jednostavno bi zadržao idealiziran pogled na svoju domovinu.
I vjerojatno snažnu nostalgiju.
Da, i nostalgiju. I zbog toga su ljudi prije govorili o vremenima koja su bila lijepa, koja su bila bolja, no međutim sada se ljudi koji su otišli svako malo logiraju na internet, čitaju informacije koje im dolaze iz domovine, tako da njima neke stvari ne mogu promaći. One su stalno tu, svaki dan ih mogu pogledati. Evo, ja se ujutro probudim i svaki dan pogledam novine uz kavu i jednostavno znam što se tu događa. Tako da idealizacija definitivno ne postoji. Više je riječ o jednom objektivnijem pogledu na ekonomsko-političku i društvenu zbilju.
Kad već spominjemo Irsku i kraj 19. stoljeća, tadašnji ekonomski egzil ipak je imao sasvim različite konotacije, i iz one stvarno velike bijede i ekstremne gladi odlazilo se u nešto što je bilo bolje sutra. Je li današnja odluka o odlasku na bilo koji način vezana s boljim sutra? I postoji li uopće to bolje, negdje drugdje?
Postoji drugačije. A sad hoće li to biti bolje ili ne… Mogu govoriti iz svojeg iskustva da uvijek kad čovjek odlazi, odlazi sa željom da će to drugačije biti bolje. Optimizam vjerojatno uvijek postoji. A sad, pričajući s ljudima koji su pokušali otići i zatim se vratili ovdje… iz nekog razloga im nije uspjelo. Vjerojatno se radilo o obrnutom idealizmu. Ono tamo gdje se ide se idealizira, pa se vidi da to zapravo nije tako. Dolazi do nesnalaženja, što sam i ja prošao, dok shvatiš kako ljudi komuniciraju, što zapravo znači ono što govore ili pokazuju rukama. Tako da postoji neki proces spoznavanja što je ta druga okolina. A ona ti ili odgovara ili ne.