Grad Borisa Cvjetanovića
11. lipnja u galeriji Greta predstavljena je knjiga fotografija „Grad“ autora Borisa Cvjetanovića. Knjigu izdaje Petikat, a o fotografijama piše Boris Greiner.
“Čitati ono što piše na ulici: reklamne stupove, novinske kioske, plakate, prometne znakove, grafite, odbačene letke, natpise na trgovinama.
Zabilježiti što vidimo. Što se značajno događa? Znamo li uočiti ono značajno? Privlači li nam što pozornost?
Ništa nam ne privlači pozornost. Ne znamo gledati.
Treba ići polakše, kao da sve prvi put vidimo. Prisiliti se da zabilježimo ono što nije ni po čemu zanimljivo, ono što je najočitije, najobičnije, najbezbojnije.”
Vrste prostora, Georges Perec
Što drugo uostalom Boris i radi?
Ali, sve se odjednom mijenja. Ništa od onoga što je on vidio i zabilježio nije očito, obično i bezbojno. A sve to, osobito, ono neobično i raznobojno, neprestance je bilo i pred našim očima. Ništa nismo uočili. A njemu se pokazuje, dapače, kao da ga poziva, kao da se ushićeno uvija pred njegovim aparatom. Ne dopušta mu proći, otkriva mu sebe privlačeći ga onim što jedino i ima – apsurdnim suodnosom svojih elemenata. Suodnosom koji su slučajno, nesvjesno ili tko zna zašto proizveli i ostavili. Zaboravili.
Ponekad je za apsurd te konačnice trebalo mnogo truda, primjerice postaviti, preciznije rečeno posve nepravilno razbacati, četiri željezna šahta po pločniku na površini od jednog kvadratnog metra. Dakako da su i njihovi natpisi okrenuti na razne strane. Oni su svakako s razlogom ovdje, ispod njih nedvojbeno nešto ima, trebalo je to sve iskopati, doima se nemogućim da cijela organizacija koja stoji iza tog pothvata nije zamijetila ništa neobično. Teško da bi se bilo koji streetartist sjetio postaviti takvu instalaciju. Pa čak i da se sjeti, šahtovi su službena stvar, tko bi mu to dozvolio?
A kada bi se ti poklopci recimo dignuli, izronile bi četiri zaštitne kacige, bijela za vodu, smeđa za kanalizaciju, crna za struju i prugasta za telefon. Piju kavu, puše i ćaskaju tijekom pauze. Kao da su ti šahtovi tu samo zbog njih, da ne bi bili usamljeni, da imaju s kime razgovarati.
I zatim natrag, svaki u svoj podzemni svijet.