In memoriam: Goranka Matić (13. 8. 1949., Maribor – 5. 1. 2025., Beograd)
“Još nisam znala ni da stavim film u aparat, već sam objavila prvu fotku, a onda sam posle i naučila. (smijeh) I bilo mi je bitno da se potpiše autor – Goranka Matić.”

Goranka Matić, “Moravice – kafana Goranka”, 1985.
Čudno je to s odlascima ljudi koje smo poznavali, ne osobito dobro, ali ipak jesmo, i s kojima smo osjećali bliskost iako su nas dijelile generacije, ili nekoliko stotina kilometara, tko zna što sve ne. Goranku sam nakon mnogo godina ponovno srela dok je postavljala svoju izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu u jesen 2022. godine, modificiranu verziju one priređene u beogradskom Muzeju savremene umetnosti godinu dana ranije. Kratko smo se prisjetile prošlosti, susreta u Startu, ljudi s kojima smo tada surađivale i koje smo voljele. Gledajući njezine radove na izložbi, pa i ručno obojane fotografije Idola, razmišljala sam o ručnom radu, svim tim “pohvalama (ženskoj) ruci”, strpljenju i vremenu koje je provela u tako važnom poslu – onom fotografkinje. Goranka je govorila o drvenim bojicama s kojih je strugala pigment koji je zatim nanosila kistom, jer tako se tada radilo. Snalazeći se i izmišljajući postupke, koji su kroz svo proteklo vrijeme zadržali toplinu i upornost ugrađene u radove.
Njezina energija, spremnost na smijeh, krajnje jednostavni no važni odgovori na pitanja koja sam joj postavila (smatrajući da ćemo već jednom imati mnogo više vremena…), još i danas se aktiviraju na pomisao o njoj. No tako to bude s vremenom, kojeg odjednom više nema. Goranka, nesuđena povjesničarka umjetnosti koja je žene na ulicama Beograda pitala tko bi one, kad bi mogle, ustvari željele biti; Goranka na rampi iznad gomile koja protestira u središtu Beograda (ne mogu ne pomisliti, kako bi bila ponosna na današnje studente koji se ne predaju); Goranka među našim ranim i važnim feministkinjama, tamo u vrijeme konferencije Drug-ca Žena; Goranka i njezin osebujan način kojim je tumačila povijest ženske fotografije, sve “te ženice”, kako ih je nazvala, smijući se pritom.
Volim fotografiju koju je sredinom 1980-ih snimila u Moravicama, autoportret dok je poskočila u zrak. Iza nje, posveta je skromnim vremenima – restauracija imena Goranka, jer otac joj je iz ovog kraja koji je posjećivala dok je bio živ, istražujući ga ponajviše kroz objektiv kamere. U atmosferi “labavih” osamdesetih, koje su istodobno bile vrijeme nesigurnosti, pritajene prijetnje, ali i sve veće slobode, Goranka je ostvarila malu antropološku studiju za koju se i dalje usuđujem reći, da je nastala temeljem ženskog pogleda. Gledam je u tom poskoku, dok pridržava žicu samo-okidača; gledam je malo nagnutu nad vlastite radove prije nego su završili na zidu muzeja. I zahvalna sam za to odvojeno vrijeme, dok smo “kukičale” razgovor, za svaki detalj koji nam je ostavila, za sebe kao Ire Fasbinder, posvete majci i Fasbinderu kroz izmišljen lik madame iz budimpeštanske javne kuće – “kupleraja” koji proizlazi iz javnog morala koji je obilježio uzaludnost mnogih godina što su slijedile. Sve do vremena kad je, kako kaže, “zatvorila dućan”. Kako god bilo, bez Goranke nema nam sjećanja, jer ona je doista uspjela pokazati kako su izgledala mjesta i okolnosti naše zajedničke povijesti.
Sandra Križić Roban