In memoriam Mladenu Tudoru – za razgovor o slikama koji nismo vodili

Mladen Tudor, Karlovac, 1961.

Na vijest o smrti fotografa Mladena Tudora pomislila sam na sve one snimke koje pamtim i koje sam, kako se čini, pohranila u svoj vizualni arhiv. Nekih se sjećam još od djetinjstva, iako ne mogu točno utvrditi kad sam ih prvi put vidjela. Djevojčica na stolcu koja radosno ispunjava školski zadatak, osmijeh žene uz čije je lice čavlima učvršćen potplat muških cipela, djevojčica u pričesničkoj opravi koja je umorna čučnula u rogozničkoj luci, otužni cirkusanti, stroge žene vrckavih pogleda, život, samo život kao takav. Brojne su laude opravdano ispjevane o pojedinim njegovim ciklusima i pojedinačnim snimkama. Ponekim se subjektima “prikradao” neprimjetan, snimajući kroz izloge, udaljen, povišen, dok je drugima pristupao izravno, uspostavljajući dijalog koji je rušio sve potencijalne barijere među ljudima, one drugih kultura, svjetonazora, svega onog što inače sprečava ljude da se povežu.

Slika svijeta Mladena Tudora nije automatski i moja slika, jer veliku većinu prizora nisam ni mogla vidjeti njegovim očima. No njegov mi je svijet uvijek bio razumljiv; prepoznajem elemente konteksta vremena, prostora, sjećam se kulture slike koju je, snimajući za tiskane medije, postavio na visoku razinu. Razinu koje danas više nema, jer nema više ni medija koji bi je njegovali i poticali snimatelje.

Obilježen riječima Veselka Tenžere koji je 1980. napisao predgovor njegove monografije, i koji opravdano ističe razliku između gledanja i fotografiranja, zagovarajući tezu o Mladenu kao gledatelju istančane kulture i senzibiliteta u čijim snimkama – iako su nerijetko nastajale brzo, jer takav je taj odlučujući trenutak – počiva “pritajena energija bonace”, Tudor je jedinstveno ime hrvatske fotografije. Naizgled hermetičan i zatvoren, ustvari izuzetno duhovit i senzibilan, a što je vidljivo u brojim detaljima portreta, ali i suosjećajnosti koju je ponekad potrebno prepoznati u prizorima, svoj je vlastiti opus podvrgnuo preispitivanju i preslagivanju, brišući one otprije postojeće veze među fotografijama, ukazujući na nove potencijalne odnose. Svijet koji je snimao ne postoji, više nema toliko prostora za čuđenje o njegovoj “naopakoj” strani, za ono bressonovsko čuđenje, poetično, koje nas čini svjesnima da već za koji časak više ništa neće biti kako je bilo.

I na kraju, nismo razgovarali, iako smo se dogovarali da budemo. Sretali smo se još do prije koju godinu, redovito na Dolcu. Pravo mjesto za pamćenje užitka zajedničkog boravka u svijetu koji je postao siromašniji za jedan par zainteresiranih očiju. Tenžerinim riječima, “To je onaj jednostavni svijet našeg planeta, upetljan u trice i kučine vlastite sudbine, sada stiješnjen i tjeskoban na fotosu…”, svijet čija je uspomena lišena reljefnosti i čija slika nije ništa drugo do njegova postupna dezintegracija.

Sandra Križić Roban