Izložba Karpa Godine u Galeriji Lang
U samoborskoj Fotogaleriji Lang do 14. travnja može se pogledati izložba svestranog slovenskog filmaša makedonskog porijekla Karpa Godine, koji je u slovenski film unio svježu tematsku ikonografiju o isprepletenosti odnosa između umjetnosti i egzistencijalnih premisa suvremenog doba, sa sasvim osobnim i snažnim vizualnom stilom iz kojeg zrači blaga ironija.
Karpo godina rođen je 1943. godine u Skopju, a živi i radi u Ljubljani. Studirao je filmsku režiju na Akademiji za gledališće radio film in televizijo (AGRFT), gdje je kasnije bio i profesor. Kao direktor fotografije snimio je dvadeset i jedan cjelovečernji film. Nakon debitantskog ostvarenja Splav Meduze, uslijedili su Crveni Boogie i Umjetni raj. Njegovi su filmovi predstavljeni na brojnim svjetskim filmskim festivalima.
Ova izložba dio je izložbenog projekta Zarota molka koji je izvorno bio predstavljen u Cankarjevom Domu u Ljubljani u studenom 2010., u produkciji revije Fotografija i u suradnji sa Slovenskom Kinotekom i festivalom Liffe. Kustosi izložbe bili su Jan Babnik, Jurij Meden i Peter Rauch.
“Gratinirani mozak Pupileje Ferkeverk (1970.) eksperimentalni je film, bizarna audio-vizualna meditacija o pojavnosti slovenske kazališne avangarde sedamdesetih godina19.st. Film se otvara s djevojkom koja se njiše iznad vode u različite sate dana i noći, u različito vrijeme. Zatim se u vodi pojavljuju goli muški protagonisti koji mimikom ukazuju na razna životna i politička stanja u apstraktnom zbivanju, što se razrješava u izbavljenjem u LDS omamljenosti. Subverzivan film o stanju duha na obje strane vode ili zidova u sedamdesetima.
Zdravi ljudi za razonodu (1971.) dokumentarni je kolaž o višenacionalnoj Vojvodini i njenim ljudima, snimljenim u najrazličitijim životnim situacijama i ambijentima, o šarolikom multi-etničkom i multi-kulturnom prostoru koji je uhvaćen u prividnoj vizualnoj statičnosti, iza koje se skriva živahno socijalno i antropološko bogatstvo tog istog društvenog prostora. Posebnim namještanjem kamere Godina uspijeva predočiti fini ironični odmak od skretanja pozornosti na političku realnost i tako stvoriti neponovljivu vizualnu poemu o suživotu različitih vojvođanskih kultura. Godina se proslavio kao osjećajan i samosvojan promatrač ljudskog ponašanja, negdje na granici između dokumentarnih i igranih, na posve osobit način naglašenih filmskih struktura, u kojima se stapaju pojedinačna životna raspoloženja i njihovi opisi. Tako nastaju lagano stilizirane slike iz kojih jako strše neobični vizualni efekti izvanredne uvjerljivosti koji podsjećaju na Augusta Sandera.
Taj autorski stav krasi također njegov slijedeći dokumentarni film kojeg je snimio u vrijeme služenja vojnog roka u JNA, O ljubavnim vještinama ili film u 14.441 sličicu. Film o vojnim manevrima na osamljenoj goleti aludira statičnim portretnim snimkama radnica u obližnjem zaoseoku koje govore o tome da nikad ne susreću niti jednog vojnika, sa sličnim snimkama mladih vojnika koji se žale na istu stvar. Iz toga gotovo ‘fotografskog filmskog’ eseja izbija duboka ironija jednog vremena i nesposobnosti ‘ljubavne umješnosti’. Godina se nakon tih filmova, u raspektabilnim autorskim intervalima bavio režiranjem cijelovečernjih filmova i preko njih stekao priznanje kao jedan od najpotpunijih i osjećajnih direktora fotografije, kao izvanredan ‘svjetlopisac’ i fotograf s dušom.” (ulomak uz predgovora Jože Dolmarka objavljenog u katalogu izložbe Zarota molka – film in fotografija u Cankarjevom Domu u Ljubljani)