Jana Dabac: “Sloboda od i sloboda za”
22. 4. – 17. 5. 2024.
Fotografije postava: Ivan Buvinić
Sloboda – iako svi otprilike o znamo što bi sloboda trebala biti, ovaj je pojam teško definirati. Stoga se uobičajena koncepcija slobode nerijetko naziva pukom subjektivnom iluzijom. Ako i ne možemo definirati ono što ona jest, oko onoga što joj je suprotnost – ograničenje ili sila koja sputava djelovanje ili bivanje – lako ćemo se složiti.
„Dijelila sam svoj pogled na slobodu s tom tankom crvenom niti.
I bilo mi je tužno što jedina stvar koja dijeli
sa mnom pogled na slobodu zapravo nije
slobodna – privezana je za ogradu terase.“
Jana Dabac
Unatoč tome što je o ulozi umjetnosti u društvu, razlozima njezina nastajanja i načinima kako ju prepoznajemo, napisano mnogo, odgovora zapravo nema – ili da budemo precizniji, nema odgovora koji bi bio konačan. Ovisno o vremenu i mjestu, različito čitamo i tumačimo pojedine aspekte, uvijek i iznova povezujući je s našim vlastitim životom i trenom u kojem živimo, prepoznajući ono specifično i ono univerzalno. A ono univerzalno nadilazi naša ograničenja – vremenske i geografske koordinate, kulturne razlike i vizualne kodove.
Umjetnike sam oduvijek smatrala posebnom sortom tumača, razbijatelja šifri, onima koji pojedinačno iskustvo pretvaraju u univerzalnu poruku. Fotografi (i umjetnici koji se fotografijom služe) pritom su posebno zanimljivi – koristeći medij koji tehničkim (i tehnološkim) postupkom reže realnost koju živimo, oni ju dekonstruiraju da bi potom stvorili nešto novo, nešto što do tada nismo (u)vidjeli. John Berger je napisao da je fotografija osvještavanje procesa samosvjesnog promatranja, do kojeg dolazi nakon što je fotografija već snimljena. Optički nesvjesno, nevidljivo, koje kroz igru s vremenom (a ne formom) postaje nešto po prvi put viđeno.
Petar i Jana Dabac otac su i kći. Iako obiteljski povezani, njihov umjetnički put bitno se razlikuje te, u skladu s vremenom i društvom, njihov rad polazi s donekle drugačijih pozicija. Pa ipak, u Galeriji Spot mogu se vidjeti radovi koji jasno progovaraju upravo o slobodi.
Kada se vratila s umjetničke rezidencije u Kremsu 2018., Janine impresije i priče referirale su se na lakoću stvaranja i slobodu koju je iskusila – mogućnost da radi samo svoju umjetnosti (tako neuobičajena pojava za sve nas koji radimo u kulturi) rezultirala je neumornom potragom i stvaranjem. Nisam sigurna koja je kronologija nastanka, međutim dva rada prikazana u Spotu nastala su upravo u Kremsu – Crvena nit i Intimna udaljenost. Radovi Petra Dabca izloženi u galeriji nastali su pak u velikom vremenskom luku. Kultni rad Virus nastao je 1972. godine te je dio eksperimenata s fotografskim medijem koje je Dabac tada poduzimao, dok je rad Konac filma nastajao u prvom desetljeću dvijetisućitih u procesu autorova prelaska s analognog na digitalni medij.
Iako su vremenski i generacijski udaljeni, ipak prepoznajemo dijalog ovih radova.
U radu Virus Petar Dabac dekonstruira fotografsku sliku, razbija kanon te kroz igru otvara prostor slobode umjetničkog stvaranja koji dotada nije bio osvojen – različito u postupku, ali ne i u intenciji u odnosu na rad Intimna udaljenost Jane Dabac. Petar Dabac ženski portret reže i od njega stvara raster, dječju igračku, u kojemu svi elementi nisu na svom „pravom“ mjestu. Rad Jane Dabac, pak, progovara o simboličnom osvajanju prostora radi ostvarenja slobode stvaranja. Svoj odnos prema novom prostoru u kojem se nalazi bilježi kamerom, snimajući niz sjena i kutova. Odabrane snimke potom slaže u raster, stvarajući apstraktni prizor. Oba rada tako na prvi pogled izazivaju čuđenje i zbunjuju promatrača, prisiljavajući ga da zaista gleda.
Za razliku od ovog crno-bijelog para, Crvena nit i Konac filma vizualno su potpuno drugačiji te u odnosu na pozitivno shvaćen pojam slobode (slobode za) u prethodnim radovima, progovaraju o slobodi od. Crvena nit u radu Jane Dabac na kraju biva fizički oslobođena da bi, privezana za balon, odletjela u slobodu (komad plavoga neba). Taj obični konac i plavo nebo tako postaju snažna metafora nepoznate, zastrašujuće mogućnosti prekida s poznatom situacijom, sponama koje nas sputavaju. Jesu li razvoj digitalne tehnologije i pojava digitalnih fotoaparata, koji umjesto na analognim filmovima ograničenima na 24 ili 36 snimaka, snimke bilježe na memorijskim karticama, pohranjujući ih u formi 0 i 1, bili podjednako zastrašujući i uzbudljivi, ne znam. Petar Dabac spomenuti prijelaz, oslobađanje od analognog, bilježi „spašavanjem“ kraja filma. Fizički ostatak, koji je uobičajeno završavao u kanti za smeće, odjednom postaje glavni motiv – spašen, digitaliziran i ispisan digitalnim inkjet printom.
Negativna sloboda kao pojam predstavlja izostanak prepreka i barijera koje nas sprječavaju da djelujemo, dok je pozitivno poimana sloboda mogućnost djelovanja i preuzimanja kontrole na način koji pomiče granice i omogućuje ostvarivanja smisla vlastitog postojanja. Ono o čemu radovi Jane Dabac i Petra Dabca tako jasno progovaraju jest da, iako nismo rođeni slobodni, s vremenom možda možemo postati slobodniji, s vremenom možda dosegnemo mogućnost samoodređenja i sklada.
Lana Lovrenčić
Jana Dabac (Zagreb, 1978.) diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu 2004. s projektom za Muzej fotografije u Zagrebu. Kao dio tima, nagrađena je na međunarodnom arhitektonskom natječaju The Harbourpolis Hamburg, za koji 2004. prima i Rektorovu nagradu. Još od studentskih dana kao projektantica surađuje s raznim arhitektonskim uredima, a 2007. osniva ured za arhitekturu i dizajn DiaPozitiva.
Uz arhitekturu, bavi se dizajnom i fotografijom. S Juranom Hraste 2011. održala je prvu samostalnu izložbu fotografija Opsjednutost kadrom u galeriji &TD Studentskog centra u Zagrebu. Boravila je na umjetničkoj rezidenciji u Kremsu, Austrija (2018.), a rad Intimna udaljenost, nastao tijekom tog boravka, izlaže na 12. izložbi HT nagrada za suvremenu umjetnost u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Interaktivni zvučni objekt Odjeci prostora, nastao za vrijeme umjetničke rezidencije Siva zona u Korčuli (2020.), izložila je u Gradskom muzeju Korčula. Samostalno i skupno izlagala je u Zagrebu i Starom Gradu na otoku Hvaru.
Realizacija izložbe i rad Ureda za fotografiju omogućeni su sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.