Jer film se može polizati, a video ne može
Razgovor Sandre Križić Roban i Davora Sanvincentija, održan prilikom otvaranja njegove izložbe Nula je bila u zraku u Galeriji Spot (5. – 30. 11. 2018.).
Izložba “Nula je bila u zraku” Davora Sanvincentija u Galeriji Spot / fotografija: Davor Konjikušić
Davorovi su postupci nesvakidašnji, povezuju i prekoračuju prostranstva, ne samo prostorna nego i ona vremenska, pa i emocionalna. Zahvaljujući njegovom jedinstvenom shvaćanju svijeta u kojem svojom praksom ostavlja neizbrisiv trag, razmišljamo o svemirskim česticama a nije nam strana ni pomisao na dodirivanje fotografije dok “sazrijeva”, ili filmske trake koja se grči. U rukama su mu bile odavno odbačene kamere i filmovi kojima je istekao rok trajanja; zbog njega smo polegli na pod galerije i gledali projekciju zvjezdanog neba. Davor Sanvincenti promišlja antropologiju medija u kojem djeluje, ne pridajući mu nužno ljudska svojstva nego ga razmatrajući izvan ustaljenih paradigmi koje se prečesto zaustavljaju na rubu tehničkih karakteristika. Njegov je socijalni krajolik sazdan od brojnih referenci – znanstvenih, filozofskih, književnih, filmskim i drugih, iz kojih preuzima dijelove, o kojima razmišlja i gradi novi narativ koji nije nužno dovršen. Jer u konačnici svaka njegova “priča” i njezin “kraj” ovisi o gledatelju i komunikaciji koja nastaje između njih. Oduvijek mi se činilo da su razgovori koje smo vodili bez uključenog snimanja bolji od snimljenih, ali njih je nemoguće reproducirati. Stoga je ovaj razgovor tek dokument uz izložbu kojom smo zaključili sezonu u Galeriji Spot u 2018., u nadi da ćemo Davorovu “ekspoziciju” protegnuti i u neke druge naše projekte.
Zbog prirode ove izložbe potrebno je publici omogućiti da spozna više o tvojim specifičnim interesima. Možeš li za početak pojasniti cijeli koncept koji mi je osobito drag jer se protegnuo u dubinu kuće. Zašao si u prostore koje inače ne pokazujemo i koji nisu drugima dostupni. Svi se elementi nadograđuju jedan na drugi, kako kroz samu praksu, razumijevanje medija, načina na koji doživljavaš svijet sve do veza uspostavljenih na izložbi.
Davor Sanvincenti: Nije to moje razumijevanje nego pokušaj razumijevanja i približavanje Ničemu, a ova izložba Nula je bila u zrakuje potreba za nulom. Nula je našla svoje mjesto u matematici, našla je mjesto u mjerenju vremena. Kad se desila nula od Indije preko Perzije, tada se i način kako gledamo na vrijeme počeo mijenjati, način na koji doživljavamo i dekodiramo stvarnost. Film koji prikazujem u privatnom prostoru naslova Skoro ništa: i dalje noć, bio je prikazan na filmskim festivalima. Htio sam izdvojiti film u prostor koji nije galerijski, koji je izmaknut i živi vrijeme. S obzirom da imate najopsežniju zbirku i jazz arhiv na ovim prostorima, tamo diše vrijeme. Bitan je moment izolacije gdje nastaje intimno kino. Za razliku od kina ovdje je moguće pričekati, krenuti od početka, a što je onemogućeno u filmskim salama. Galerijski ambijent lišen je zvuka te je transparentan i svijetao. Radovi u galeriji su objekti, zatim dijelovi teksta od kojih su neki prisutni i u filmu, te fotografije. Sve što vidite su na neki način greške, to su oni događaji koje prigrlimo kao “desili su se”. Poput fotografije povećanog still-frameakoja je nastala snimkom 16mm kamere prikopčane na teleskop zvjezdarnice u Zagrebu. U jednom trenutku snimanja na nebu se dogodilo nešto što je osvijetlilo film i tada su se, u samo jednom frameu, sličici, ukazala četiri Saturnova satelita. Mnogi bi rekli “greška”, a ja kažem “ne, super je”.
Na drugoj fotografiji su krošnje stabala na Korčuli, kamera je uperena prema nebu. U tom trenutku prolazi čovjek na motoru kojem su upaljena svjetla, pita što radim i na taj način, u toj sličici, on zabilježava svoje prisustvo. I onda opet dolazi do tog nekog “glitcha”, greške koju ne želim odbaciti nego je integriram u rad.
Jesu li fotografije snimljene na mjestima gdje je minimalno svjetlosno zagađenje? Jer na Korčuli su drugačiji uvjeti nego, recimo, u Zagrebu. Je li ti važno mjesto s kojeg gledaš u nebo?
Davor Sanvincenti: Da, važno je mjesto. Projekt je počeo na poziv Petra Milata. Poziv je bio “carte blanche” autorima da na svoj način, kakvog god smjera on bio, interpretiraju skoro ništa. Francuski kompozitor Luc Ferrari 1968. godine boravi u Vela Luci na Korčuli u sklopu umjetničke kolonije gdje snima terenske snimke i naknadno stvara kompoziciju koja je prva kompozicija terenskih snimaka u povijesti – Skoro ništa, buđenje dana na obali mora. Ferrari idućih dvadeset pet godina radi na tom ciklusu Skoro ništa, bavi se kroz glazbu našim osjećajem prostora, dalje ispituje mogućnosti tehnologije. Ja sam se zadržao samo na prvom dijelu Skoro ništai produbio ga, išao sam dalje u noć što bi moglo anticipirati njegov izlazak idući dan pred more. To je poetski zarez, no meni je blizak. To je bio najširi mogući horizont gdje sam mogao istraživati bez da znam gdje ću ići.
Izložba “Nula je bila u zraku” Davora Sanvincentija u Galeriji Spot / fotografija: Davor Konjikušić
U filmu ima mnogo sadržaja, referenci na stvarni život, na povijest filma, na ono što si proživljavao s prijateljima, na tekstove… daleko je od ništa.
Davor Sanvincenti: Pa da, taj “skoro ništa” nije upisan u materijal koliko u osjećaj. Tekstovi koji su rađeni, kao i cijeli materijal, gradio se postepeno, paralelno, nekad ne znajući koja će slika pratiti tekst, koji će zvuk pratiti sliku. Sve je nekako išlo paralelno, puštao sam da se dešavaju sve moguće koincidencije. Kao da se hoće stvoriti nešto što tek trebam vidjeti. Uzeo sam to neko očuđenje, zamišljao sam da će možda doći do nekog rezultata, pogotovo pri paljenju vrpce. Imao sam sreću da je pored mene bio divan prijatelj, snimatelj Ivan Slipčević koji u trenu kad se filmska vrpca počela paliti i gdje bi svaki razuman čovjek rekao “ne, stani, izgorit će projektor”, on je pogledao, klimnuo i rekao “nastavi dalje”. I mi smo to gorili dok nismo sve zapalili i tek onda smo mogli doći do nekih slika. Tako da neke slike nisu mogle biti viđene, mogao sam ih zamisliti ali nisam znao kako će izgledati. Tu nema neke estetike, ona je samo u pomisli da se negdje krene, a gdje će to doći, ne znam.