18. 3. – 12. 4. 2024.
Fotografije postava: Ivan Buvinić
Udahnuti fotografijom
Diorame na začudan, pa i jezovit način, osobito kad se u ovim muzeološkim “uređajima” čuvaju taksidermije, sjedinjuju pucanj koji je prouzročio smrt životinje i okidanje snimka zbog kojeg neka scena dobiva na vremenu. Katarina Ivanišin Kardum se nakon povratka sa školovanja zapošljava u Prirodoslovnom muzeju u Dubrovniku. Ustanovu je pamtila iz djetinjstva, isprva smještenu u benediktinskom samostanu, dok u novom prostoru koji je muzeju namijenjen, u palači usred Grada koji i sam postaje nekom vrstom diorame – žuđenog mjesta u koje zagledavaju nepregledne grupe turista tražeći “svoju” sliku koju će snimiti, osmišljava kako posjetitelje upoznati sa zanimljivostima ovog muzeja.
Diorame su konstruirani prostori koji su dugo vremena služili kako bi imaginirali krajolike, staništa različitih životinja, ali i načine uređenja domova i razne druge scenografije, koje je bilo potrebno uklopiti u muzejske postave. Trodimenzionalno rekreirano okruženje prirodnog staništa, koje danas zamjenjuju VR-naočale i druga digitalna pomagala, u muzeju je nekoć trebalo olakšati razumijevanje određenog prirodnog fenomena. No diorame na koje je umjetnica naišla ostaci su vremena i specifičnih muzeoloških odluka (ali i mogućnosti). Ona zatječe zaostale, rashodovane muzejske izloške prekrivene plastičnom zaštitnom folijom. Nakon što su davno lišeni života, izgubili su smisao unutar novog postava. Na izvjestan način, riječ je o paradoksalnom odnosu između prirode i kulture, pri čemu se pomoću dviju naprava – foto aparata i diorame – ukazuje na složene i višeznačne odnose između ljepote svijeta prirode i njegove destrukcije. Duh prošlosti zabilježen je na fotografijama (odnosno njihovim presnimkama) muzejskog preparatora Andrije Lesingera, u kojima davnašnje inscenacije svjedoče o skromnim ukrasnim detaljima koji su bili na raspolaganju i među kojima je zaostao duh nekad slobodnoživućih stvorenja.
Gledajući presnimke starih crnobijelih fotografija diorama, razmišljam o Arkadiji, mjestu idealnog odmora ali i lokaciji koja izaziva neku vrstu nelagode, pa čak i panike. Nepomične, prašnjave, svedene na muzeološku građu kojoj je “istekao rok”, diorame (i njihove fotografske reprezentacije) scene su u koje djeca više ne upiru prstima, pitajući se što vide i što se životinji dogodilo. Bez sjena i konkretnog vremena, diorame su memento mori; one su prostorne slike, trodimenzionalna uprizorenja koja su u dubrovnačkom slučaju lišena uobičajenih oslikanih pozadina kao umjetničkih reprezentacija krajolika.
Presnimke starih diorama te ostaci muzeololoških postava, prekriveni plastičnom folijom, suočavaju nas sa smrću koja je imanentno upisana u snimku. Barthes kaže da pogled ne popušta – on traje s fotografijom, prelazi vrijeme. I Katarinine slike, poput onih o kojima Barthes piše, dovode gledatelja do one točke gdje “osjećaj (ljubav, sućut, žalost, polet, želja) jamči Biće”. Ili, kako je sama zapisala, “Na brzinu fotografiram – bilježim da su žive, da su opet barem na kratko udahnule svjetlost. Sve traje kao jedan dugi, ali nikad dovoljno dubok udisaj.”
Sandra Križić Roban
Katarina Ivanišin Kardum (Dubrovnik, 1975.) je diplomirala slikarstvo na City and Guilds of London Art School 1998., nakon čega je 2000. završila dvogodišnji poslijediplomski studij slikarstva na Royal College of Art. Između 2000 i 2008. je uz samostalni umjetnički rad predavala slikanje na diplomskom studiju pri City and Guilds of London Art School. Uz umjetnički rad, nakon povratka u Hrvatsku 2009. radi i kao kustosica pedagoginja, prvo u Prirodoslovnom muzeju u Dubrovniku, a potom u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Dobitnica je 1. nagrade na natječaju T-HT nagrada@msu.hr (2015.). Objavila je umjetničku knjigu De Materia Avium (Art radionica Lazareti, 2017.) u kojoj je opisala svoj susret s prepariranim pticama na arhivskim fotografijama i u čuvaonici Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik i njegove posljedice. Živi i radi u Dubrovniku, Zagrebu i na Draču.
Realizacija izložbe i rad Ureda za fotografiju omogućeni su sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.
