Klasa na čekanju
O splitskoj izložbi Fotografija Borisa Cvjetanović osvrt piše Bojan Krištofić.
Nasuprot ustaljenom mišljenju kako se izvan turističke sezone, prema kojoj se, čini se, čitava zemlja odlučila ravnati, ništa vrijedno spomena ne događa južnije od Plitvica, produženo ljeto (jer ovo se godišnje doba više ne može nazvati bablje, a kamoli jesen) popraćeno je u Splitu nizom kulturnih zbivanja među kojima se neka odvijaju već utabanim godišnjim koracima, dok se neka održavaju premijerno, pokazujući da u drugom po veličini hrvatskom gradu svakako i dalje ima elana za pokretanjem novog, a sva raspoloživa energija još uvijek se nije slila u zimmer frei lifestyle. Naprotiv. Razvedeni, no primjetni pokret otpora postoji, kreće se i neda se. Među potonjim, najnovijim programima nedavno se našao Split Format, prvi gradski festival fotografije kojim središnja Dalmacija daje svoj vrijedan prilog umjetničkoj grani što je u zemlji u stalnom usponu, barem što se tiče općeg publiciteta i zanimanja struke, sudeći po sve brojnijim sadržajima u Hrvatskoj posvećenima ponajprije fotografiji. Prvo izdanje Split Formata održava se od 2. do 18. studenoga na više gradskih lokacija, a započeto je otvaranjem izložbe renomiranog fotografa Borisa Cvjetanovića u Galeriji fotografije Fotokluba Split u nezaobilaznoj Marmontovoj ulici, tik do likovnog-umjetničkog Salona Galić. Prava izložba na pravom mjestu, ustvrdit ćemo.
Nazvana jednostavno Fotografije, nevelika Cvjetanovićeva izložba, otvorena do 14. studenoga, posjeduje nenametljivi i nepretenciozni retrospektivni karakter, jer podrazumijeva izbor iz četiri fotografove serije nastale 80-ih i 90-ih godina, od Mesničke 6 iz 1983., preko Bolnice (1987.) i Radnika (1989.) do Ljetovanja (1990.—1995.). Osjeća se da je izložba u određenom smislu prigodna, jer za otvaranje premijernog splitskog foto-festivala teško da može biti prikladnijeg — i manje rizičnog — izbora od predstavljanja radova jednog od najpoznatijih živućih domaćih i regionalnih fotografa. Ipak, na samom početku pouzdano je privući publiku zvučnim imenima s kojima se po svojoj prilici već imala prilike saživjeti, a kako se u Cvjetanovićeve fotografije nikad nije naodmet ponovo udubiti, nećemo se mnogo buniti nego prionuti na kazivanje koje riječi o izloženom.
Prvenstvena značajka postava svakako je upadljiv tematski kontrast između foto-serija snimljenih 80-ih i 90-ih godina. Dok je četvrta serija posvećena ljetnim odmorima u društvu obitelji i prijatelja tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH, pokazujući kolike su suprotnosti tada bile svakodnevno moguće, ovisno o mjestu gdje su pojedinci imali (ne)sreću zateći se, ostale tri serije, mada kreirane u mirnodopskom desetljeću koje je prethodilo raspadu i razaranju, izravno pred gledatelje stavljaju prizore dojmljive na negativan način. One su društveno kritične i razgrću zastor spušten ispred kolektivno problematičnih fenomena, bilo političkom voljom, bilo banalnim nemarom, nebrigom ili neljudskim neprihvaćanjem. One su, k tome, presjek iz pristupa koji je proslavio Borisa Cvjetanovića ranih godina stvaranja: socijalno angažirana fotografija koja otkriva tamne mrlje socijalističkog samoupravljanja tijekom akutne privredne krize koja je vodila njegovom uništenju. Drugim riječima, reportažna fotografija kojoj je poticaj dolazio iz simbioze urednika i foto-reportera u omladinskom i političkom tisku, kad su često baš fotografi otvarali teme novinama i magazinima te osvajali nove prostore. Dakako, i kad je snimao prizore najintimnijeg sadržaja, Cvjetanović nije bježao od svog temeljnog određenja angažiranog promatrača, namjerno uronjenog u prostor kadra, stoga se i u mnogim fotografijama s Ljetovanja s lakoćom prepoznaje kontekst: socijalni, ekonomski, kulturni… Ako već ne politički. Članovi obitelji, prijatelji i susjedi na takvim su fotografijama najčešće opušteni u radosnom druženju; pa ipak, ponegdje izranjaju podsjetnici da se izvan većine jadranskih otočkih oaza zbivalo nešto stravično. Primjerice, to je slika gdje prilikom mjesnog vjerskog obreda i slavlja dekoracije nisu bile samo krunice, nego i puške obješene na konopcu za sušenje rublja — prave ili replike, to gledatelji nisu mogli znati.
Pak u kontekstu izložbenog postava, Ljetovanje s ostalim foto-serijama povezuje upotreba analogne crno-bijele fotografije, kao i prevladavajući (iako ne isključivi) kvadratni format fotografija. No, kako rekosmo, serije iz 80-ih promatračima se obraćaju vrlo drugačije. Radnici su zapravo nastajali punih dvadeset godina, od 1982. do 2002., pa ih možemo nazvati i svojevrsnim autorovim osobnim dnevnikom tranzicije, no kako su fotografije uključene u ovu izložbu snimljene 1989., radi se o zajednički dijeljenom trenutku uhvaćenom tik prije nego što je društvo koje je inherentno poštovalo radnike, radnice i radništvo, usprkos svim kontradikcijama, otišlo u paramparčad. Ljudska lica ovjekovječena na Cvjetanovićevim fotografijama odaju različite emocije i psihološka stanja — jedna utjelovljuju razočaranje i rezignaciju, a druga, sasvim suprotno, raspoloženje nalik ponosu i zadovoljstvu, a prati ih i različito držanje, drugačiji interijeri, i tako dalje. Izgleda kako nije moguće uprijeti prstom u jedinstveni sentiment koji bi prevladavao ovom, široko shvaćenom društvenom grupom te je možda baš u tome bila autorova poanta — sociološke i ekonomske teorije radništvo shvaćaju neizbježno homogeno, dok umjetnost fotografije ima mogućnost zahvatiti u neograničeni spektar osobina što ih ljudi pokazuju zatečeni u svojim životnim dramama, čija težina varira ovisno o društvenim okolnostima, koje su na Cvjetanovićevim fotografijama stalno prisutne. Vrijedi to i za Radnike i za ponešto ekstremniju Bolnicu. Obje serije prikazuju više strana istog sustava te obuhvaćaju protagoniste više-manje jednake društvene klase — one koja i u poduzećima i u bolnicama kao da je uvijek na čekanju, danas još više nego nekoć.
Kronološki prva izložena serija, Mesnička 6 posljednja je u smjeru Cvjetanovićevog spuštanja spiralom raslojavanja društva i oslikava silazak duboko u velegradsko podzemlje. Promatrajući fotografije, čini se kao da se nije mnogo toga promijenilo od početka 20. st. do 80-ih godina kada su, sudeći po autorovim prikazima, pojedini pripadnici najnižih slojeva još uvijek prebivali u derutnim suterenskim stanovima gdje se nije moglo drugo nego malo-pomalo umirati, a realnost je da bi takve slike mladi fotografi uspjeli pronaći i dan-danas. Stariji ljudi lošeg fizičkog i mentalnog zdravlja, nagurani u neprikladnim posteljama između zidova rasturenih vlagom svakako nisu prizor kakav se ne može zamisliti u Hrvatskoj 21. st., a raspela nad njihovim glavama sudbinska su konstanta. Bog neće pomoći, rekao bi Marko Pogačar naslovom svoje zbirke priča i to je istina koja izbija iz podzemlja Mesničke ulice, samo povremeno dopirući drugdje osim do fotografovog ateljea na Žitnjaku. Njegov vršnjak, Branimir Štulić, vedutu izraženu Cvjetanovićevim foto-serijama je nepogrešivo fiksirao u ubojitim stihovima: “smrdljivi grad otvara jeftine bircuze / za šljakere što loču ko pesi / studenti bez diplome, žene bez ljepote / neženje bez stana, putnici bez para“. Fotografsko oko i pjesnička ruka zaključuju zajedničkom mišlju: smrdljivi grad je zadovoljan sobom.
Unatoč svemu, nema na čemu.