Konceptualna fotografija sredinom 19. stoljeća?
U okviru Dana fotografije Arhiva Toše Dapca, koji se po sedmi put održavaju u Zagrebu, 23. listopada predavanje je održala dr. sc. Monika Faber, povjesničarka umjetnosti i ravnateljica Photoinstitut Bonartes u Beču. Ugledna kustosica i autorica brojnih izložbi koje je godinama priređivala u Albertini, kao i teoretičarka koja je javnosti predstavila istaknute autore i fenomene u fotografiji razmotrene u sociokulturnom kontekstu, zagrebačkoj je publici izložila rane primjere konceptualne fotografije na primjeru dokumentiranja bečkih gradskih zidina sredinom 19. stoljeća.
Upravo je teza o konceptu u tako ranim godinama povijesti fotografije izazvala našu pozornost. Bez znanja o starom novo je manje zanimljivo, a bez suvremenog pogleda staro je nemoguće razumjeti, ustanovila je na početku zanimljivog predavanja s nizom primjera među kojima nije bilo ni pejsaža ni klasičnih fotografskih veduta, već isključivo onih koji su dokumentirali Austriju kao vojnu državu koja sredinom 19. stoljeća uspostavljala svoje carstvo. Tom carstvu uz goleme, impresivne kasarne i pažljivo osmišljenu vojnu infrastrukturu trebali su novi gradski prostori – široke avenije koje nisu služile samo kao dokaz pripadnosti europskom kulturnom prostoru, nego su omogućile iskorak iz mračne srednjovjekovne urbane topografije u svjetlom okupane nove javne prostore uz Dunav.
Uporište za tezu o konceptu Faber nalazi u htijenju fotografa da pokažu ono što žele pokazati, a ne ono što vide, i kojima fotoaparat služi kao alat koji treba iskoristiti. Najveći dio primjera dolazi iz zbirke Aloisa Auera, ravnatelja Austrijske državne tiskare koja je sredinom 19. stoljeća bila među najsuvremenijima na svijetu, i u kojoj su otisnute brojne ilustrirane publikacije koje svjedoče o tadašnjem interesu za znanost i tehnologiju. Njegova institucija posjedovala je tehnologiju koja je omogućavala eksperimentiranje s lećama i snimanje detalje koje je u to doba bilo nemoguće naći u radovima drugih studija. Monika Faber pokazala je kako je, na primjer, izgledala kamera koju su nosili na zvonik Sv. Stjepana prije nego što su na njemu učinjene promjene zbog propadanja materijala. Golema drvena kamera bila je više nego dvaput veća od staklenih ploča čije mjere 87 x 87 cm daju naslutiti osjetljivost posla koji je trebalo obaviti.
Razdoblje kojemu je posvetila predavanje zanimljivo je i zbog podatka o svega 5% ljudi koji su si tih godina – oko 1860. – mogli priuštiti samo jednu fotografiju za života. To govori o važnosti fotografije i posve drugačijim okolnostima medija koji je doživio nevjerojatne promjene od tada.
Kako doznajemo, Auer nije želio konkurirati malim studijima koji su živjeli od portreta, a imao je planove i s mikrofotografijom. No ono što u njegovom pristupu izaziva pozornost je način snimanja (njegov i ostalih ljudi iz njegova studija) gdje fotografija prikazuje specifično, a ne tipično. To postiže posebnim kombinacijama snimaka, na primjer, koje slaže u panoramske scene snimajući ih kamerom koju je sam konstruirao. Zahvaljujući njegovim izumima bilo je konačno moguće snimiti cijelu zgradu, a sve je bilo podređeno potrebama Monarhije (njezine propagande, politike i sl.), a ne stvaranju lijepih slika.
Nije ga zanimala pojedinačna fotografija jer ona nije govorila o mjerilu, već je to činilo više njih spojenih u cjelinu. Auer je po njezinom mišljenju uspio pokoriti realnost, a nije htio dati subjektivan pogled. Njegova je ideja bila snimiti ne vrijeme već određeno vrijeme u kojem se nešto dogodilo, mnogo individualnih kadrova koji, kad ih se spoji, neće dati realističan prizor što je po mišljenju Monike Faber dovoljno za koncept.
Sandra Križić Roban
This post is also available in: English