Lica industrije

Dinko Duančić donosi osvrt na netom završene 10. Dane fotografije arhiva Toše Dabca u organizaciji MSU-a.

Izložba u sklopu jubilarnog, desetog izdanja Dana fotografije Toše Dabca osvrće se na jedan veoma specifičan aspekt fotografova rada. Riječ je o izložbi pod nazivom Tošo Dabac: Industrijska fotografija koja je od 25. listopada do 18. studenog bila otvorena u Galeriji Muzeja suvremene umjetnosti. Posjetitelji su imali priliku upotpuniti svoje poznavanje lika i djela najvećeg hrvatskog fotografa kroz radove usko vezane uz tvornice, industriju, strojeve, ukratko tematiku koju je isprva teško zamisliti u opsegu Dabčeva umjetničkog opusa. Poznavateljima će se takvi motivi zasigurno činiti stranima, atipičnim izletom u nepoznato, no upravo u tom odmaku od karakterističnog još jednom se potvrdila svestranost, umjetnička i tehnička umješnost majstora fotografske kamere. Ovaj segment opusa, a riječ je o otprilike četiri tisuće negativa, nastajao je u periodu između kasnih 40-ih i kasnih 60-ih godina prošloga stoljeća, dakle u jeku masovne industrijalizacije koja je bila pokretačka osovina poslijeratne Jugoslavije.

Istraživanje i predstavljanje Dabčevog angažmana vezanog uz industriju može se prepoznati kao hvalevrijedna nadopuna sve aktualnijeg multidisciplinarnog interesa za teme vezane uz industrijsku prošlost. U vrijeme kada se taj aspekt nacionalne baštine počinje iznova propitivati i valorizirati, izložba predstavlja jedinstveno svjedočanstvo jednog umjetnika i njegovu interpretaciju svijeta koji se užurbano mijenja. 

Osvrnemo li se ukratko na biografiju Toše Dabca lakše ćemo razumjeti zašto je serija fotografija vezanih uz industriju prilično atipična unutar autorovog opusa. Tošo Dabac (punim imenom Teodor Eugen Maria Dabac) rođen je u mjestu Nova Rača u blizini Bjelovara 18. svibnja 1907. godine, no mladost je proveo u Samoboru i Zagrebu, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Upisan studij prava nije završio, već je radije krenuo praktičnim stopama te je krajem 1920-ih godina radio je za slavnu tvrtku Metro Goldwyn Mayer. Prve doticaje s praktičnom fotografijom ostvario je potkraj školskih dana i to mladenačkim, amaterskim upoznavanjem s tim medijem. Bili su to tek skromni početni koraci u oblikovanju iznimne fotografske karijere tijekom koje je Dabac napravio oko dvjesto tisuća fotografija. Već od 1930. godine aktivno se bavio fotografijom, a kako fotograf sâm napominje u jednom od dokumenata koji prate izložbu, fotografsku obrtnicu dobio je 1937. godine. Od ranih godina profilirao se kao “nosilac socijalnog smjera u hrvatskoj fotografiji.” Interes je pokazivao prije svega za tematiku ulice. Subjekti su mu bili ljudi iz naroda, prosjaci, cirkusanti, ljudi s društvenih margina, a mjesta u kojima se oni ostvaruju su sajmišta, ulice i trgovi. Kadrovi u kojima je kondenzirao život na marginama i siromaštvo ustrojeni su u ikoničke cikluse poput “Bijede” i “Ljudi s ulice” nastale ranih tridesetih godina.

Premda ovogodišnja izložba predstavlja cikluse Dabčevih fotografija vezanih uz industrijsku proizvodnju od kraja četrdesetih do šezdesetih godina, moguće je argumentirati kako su spomenuti raniji Dabčevi ciklusi izravno ili neizravno također povezani s industrijom. Zagreb je, naime, u međuratnom periodu prošao kroz silne transformacijske procese koji su ga uvelike izmijenili. Taj kontekst ne bi na ovome mjestu bio toliko zanimljiv da Dabčevi rani koraci nisu direktno vezani upravo uz doba promjene gradskog lica. U urbanističkom pogledu novi gradski blokovi probili su povijesne međe i zaposjeli nove predjele. Bilo kroz privatne ili javne investicije ostvaren je niz graditeljskih ostvarenja od kojih su mnoga postala nova žarišna mjesta života grada i njegovih stanovnika. Neka su graditeljska ostvarenja, poput zgrade burze (danas zgrada Hrvatske narodne banke) arhitekta Viktora Kovačića, projekta arhitekta Vjekoslava Bastla za novu gradsku tržnicu na Dolcu ili stambeno-poslovni kompleks na središnjem gradskom trgu (tzv. zakladni blok) kojega su projektirali mladi arhitekti odgojeni na zamislima modernizma, postali su reprezentativna kulisa za svakodnevicu građanskog društva koje se, na koncu, najviše okoristilo drugim valom industrijalizacije. Sličan proces prethodno je obilježila i prva etapa industrijalizacije koja je na prijelazu stoljeća izmaknula granice grada, tvorničkim pogonima i dimnjacima preobrazila krajolik, a novim radničkim slojem preobrazila društvo. Velikim ratom osiromašeni predjeli, ponajprije Hrvatsko Zagorje, bili su nepresušan izvor radne snage koje je pritjecala u Zagreb u potrazi za poslom i nadom za boljim životom. Radnika za proizvodne pogone nije nedostajalo te je grad u međuratnom razdoblju nabujao sa stotinu tisuća na gotovo tristo tisuća stanovnika.

U takvim društvenim i ekonomskim uvjetima Dabac je započeo fotografsku karijeru koju, kao što izložba u sklopu ovogodišnjih Dana Toše Dabca dokazuje, nije moguće jednoznačno definirati, već koju je, naprotiv, moguće samo nanovo istraživati te otkrivati nove slojeve njezine kompleksnosti. U potrazi za subjektom veoma je rano razvio izniman senzibilitet za socijalnu tematiku, okrenuo se naličju grada, radništvu, siromaštvu, odbačenima i stigmatiziranima, onima koje je industrijski napredak ostavio iza sebe u nedostojnim životnim uvjetima i čađavim predgrađima.

Tvornice su unutar sustava državnog socijalizma bile u samome središtu i njihov značaj bio je višestruk. Za razliku od “kapitalističke tvornice koja je primarno ostala mjesto proizvodnje, […] u državnom socijalizmu razlikovanje tvornice kao mjesta proizvodnje i mjesta društvenosti često je nejasno” (ARCHER, Rory, Goran MUSIĆ. 2016. „Approaching the socialist factory and its workforce: considerations from fieldwork in (former) Yugoslavia“. Labor History). Tvornica je, dakle, bila u samome središtu života radnika, ne samo kao prostor za rad, već i kao mjesto zabave, obrazovanja, kreativnog izražavanja, mjesto kojemu se pojedinac posvećuje i gdje se emocionalno ostvaruje. Jedan od paradoksa jest taj da je poput kapitalizma i socijalizam u osnovi prepoznavao istu pokretačku snagu, radničku klasu. Ona je, međutim, sada trebala biti upravo u središtu društva, nosilac promjena i napretka, a ne samo radna snaga. Higijenski i stambeni standardi intenzivno su se poboljšavali, slobodno vrijeme dobilo je posve novo značenje, a veliku ulogu u svemu tome imala je tvornica. Ona je bila upravo ključni topos u oblikovanju idealnog socijalističkog čovjeka-radnika.

Tošo Dabac bio je tijekom dvadesetak godina pozivan da fotografskom kamerom dokumentira tvorničke ambijente, krajolike, radnike pri obavljanju zadaća ili u odmoru, sveukupnost industrijske svakodnevice. Budući da su tvorile samu jezgru države, tvornice je trebalo predstaviti u punom sjaju. Jedna od prvih tvornica koje je Dabac obišao bila je zagrebački Rade Končar. U privredi Jugoslavije Končar je bio ogledni primjerak koji je trebao pokazati snagu te prosperitet jugoslavenske industrije i samoupravnog socijalizma. U istome razdoblju tijekom pedesetih i šezdesetih godina tvornicu su posjećivali strani predsjednici, državnici i politički vođe Rusije, Turske, Albanije, Bugarske, Čehoslovačke, Indonezije, revolucionari poput Ernesta Che Guevare, ukratko uzvanici koje je trebalo impresionirati. Dabac je osim tvornica u Hrvatskoj radi sličnih narudžbi posjećivao pogone u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji i Kosovu te je uvijek vješto sintetizirao vlastita znanja, poglede, te prije svega umjetničko htijenje s formalnim zahtjevima posla.

Otprilike polovicu od 94 fotografija na zidovima galerije čine originalna autorska uvećanja dok je druga polovica izabrana iz bogate arhive negativa Toše Dabca i otisnuta digitalnim tiskom. Kustoski tim pri tome je suptilno, ali veoma efektivno, odao počast Dabčevom smislu za rezanje i kompoziciju. Naime, Dabčevi ponekad nesvakidašnji, ali uvijek učinkoviti rezovi nisu emulirani na izabranim negativima, već su oni ostavljeni u neutralnom kvadratnom formatu, a mašti promatrača prepušteno je da zamisli na koji bi način majstor kadrirao finalno uvećanje.

Tour de force izložbe čini pet signiranih uvećanja u kojima se očituje Dabčevo amalgamiranje subjekta, tematike, tehnike i htijenja. Pogled odozdo na radnike u kamenolomu uzdiže ih na blistavi mramorni pijedestal s kojega oni vlastitom snagom osvajaju prirodu i mijenjaju svijet. Zaustavljeni trenutak u zamahu teškim maljevima samo je kratki predah. Ono vidljivo izlazi iz okvira i pretače se u zvuk, uši promatrača u iščekivanju su metalnih udaraca koji će se za koji trenutak prolomiti. Tijela radnika, napeta i spremna za provalu snage, izvijena su poput klasičnih skulptura, međutim kontrapost ovdje nije u službi apostrofiranja statične ljepote, već sirove energije. Dinamizam kadra dodatno je naglašen snažnom dijagonalom i niskim horizontom koji karakterizira zagrebačku školu fotografije, a što u ovome slučaju same radnike postavlja u idealan položaj za prirodno kretanje u iščitavanju fotografije.

Međutim, dok u svojoj posvećenosti kompoziciji i iščekivanju savršenog trenutka Dabac neodoljivo podsjeća na Henri Cartier-Bressona, jedna druga njegova osobina se kontinuirano ispoljava kao ključna – osjećaj za ljudsko lice i karakter. U nizu umjetničkih fotografija koje dominiraju izložbenim prostorom na najbolji način se otkriva majstorsko stapanje zahtjeva narudžbi s Dabčevim individualnim umjetničkim osjećajem. One su kompozicijski ekpresivne, ali istovremeno neusiljene. Bilo da je riječ o simetriji ili dijagonali koju ipak preferira, kompozicija je podjednako umjetnički odabir koliko i alat kojim autor naglašava subjekt. Taj subjekt su upravo lica radnika: vesela, umorna, nasmijana ili predana poslu, pogledi u zamršene strojeve ili pak školsku ploču i bilježnice. Sam autor proces je opisao riječima: „Snimam dotle dok ne dobijem onaj izražaj za kojega mislim da je za njih tipičan.“

U određenoj mjeri Dabčevo nastojanje da prikaže izražajnost lica pretpostavljeno je prikazu uspjeha industrije. Usredotočen prije svega na ljudsko lice industrije, Dabac je relativno slabije kompozicije ostvario u pogledu fotografije arhitekture. Nepregledne proizvodne hale i kranovi sami za sebe nisu mu interesantni subjekti. Sukob simetrije svojstvene pravilnim rasterima željeznih konstrukcija s jedne strane i Dabčevih dijagonalnih kompozicija s druge gotovo da otkriva autorovo nezadovoljstvo tim dijelom opusa. Nasuprot tome, arhitektonski prostor poprima snažno izražajno svojstvo kada ga autor koristi kao pozadinu ljudske aktivnosti.

Kao i svake godine, Dani Toše Dabca otkrili su nam još jedan dragocjeni detalj iz njegova nevjerojatnog opusa. Relativno malenim ciklusom industrijske fotografije Dabac je umjetnički i dokumentarno zabilježio masovnu industrijalizaciju koja je obilježila poslijeratna desetljeća. Ipak, za razliku od svakodnevnog, uglavnom statističkog narativa o uspjesima domaće industrije, Dabčeva najuspješnija djela predstavljaju pogled iz druge perspektive. Velikim tvorničkim halama pretpostavio je radnike, stvarne ljude pri radu i odmoru, divovima industrije pripojio je osobne priče i tako oslikao raznolika lica industrije.