Manfred Willmann u Galeriji Spot

26. 9. 2022. – 14. 10. 2022.

Fotografije postava: Bojan Mrđenović

MANFRED WILLMANN

“POMIRENE” EGZISTENCIJE

ILI

EKSPEDICIJA KROZ CVIJEĆE

U PROZORU[1]

Otkloniti alternativu egzistenciji kao obrascu i kao moguću, poprimiti obrazac u cijelosti, dakle i s onim njegovim dijelom programirane upitnosti, svojevrsna je odluka na “dohvatnu” sreću s ograničenim suverenitetom. A kako manje ili više svjesno gajimo tu odluku kao rezervnu onoj egzistenciji za koju se “još uvijek spremamo” trošeći je, ne samo da smo u blizini obrasca, već ga upravo time ostvarujemo. Tako smo, ma koliko je deklarativno odbijali, i dioničarima te dohvatne sreće.

Willmann nam bez patetike otkriva možda već dobro znano, ali i nijekano: ta uvjetovana sreća nije dvodimenzionalna kakvom je tvorimo u odbrani vlastitog drugog i drugačijeg. Jer mi, naime, zajedno s Willmannom, ali bez njegove jednostavne mudrosti, virimo u taj “izolat” podrugujući se njegovoj egzotici, u kojoj se nerazum emocionalne egzistencije osigurava u mački na povodcu, a avantura dalekih predjela iznalazi u parku s čuvarom. A to je tek njegov krajnji pol, koji ostvaruje ideal “skromne, uredne stvarnosti unutar kaosa”, i koji uvodi čvrsti red obrasca, koji ne postavlja drugih pitanja osim onih, koja strahom zbog kojeg su i postavljena, satjeruju u taj isti red do u fašizam svakodnevice. Upravo po tom principu egzistencija obrasca dosiže svoje zakonitosti koji je perpetuiraju i osnažuju: u njoj vlada zakon povratka. Obrazac se potvrđuje u uvijek ponovnom povratku čvrstom utočištu, i to pod svaku cijenu. Rizik nepovrata utvrđuje trajanje obrasca, raster povrataka širi carstvo njegovih oblika. Kazna, za po obrascu programiranu hrabrost u odmaku od njeg, jest stvaranje novog rituala kao dokaza vjernosti, obrascu kao utočištu. Garantirana egzistencija jest uzor. Uzorna egzistencija jest garancija.

Willmannova upitnost je duboko etička: bilježeći tu n a š u egzistenciju on nikada ne pada u opasnost da definira kao kič nečiju mogućnost perzistencije. S druge pak strane ne precjenjuje nečije nastojanje ka drugome, tek pomno bilježi otpore. On bez čuđenja otkriva da bura u čaši vode jest bura, da i u suženom prostoru traju s v i oblici trajanja. Da se “pravo na tragično osjećanje života” ostvaruje i u “malim” oblicima i skučenim obrascima “pristanaka na sve”, u supstitutima “pomirenih” egzistencija, jer druge možda i ne postoje.

a. g.

(Albert Goldstein)

[1] Tekst Alberta Goldsteina napisan u povodu izložbe Manfreda Willmanna u galeriji Arhiv TD, Zagreb, 13. 3. – 12. 4. 1981., u kojem upućuje na seriju “Crno i zlatno” (objavljenu pod istim nazivom i kao knjiga).