Najava novog otvorenja izložbe u Galeriji SPOT: Goran Trbuljak, Skice za skulpturu (kamen, mramor, željezo), 1993.–2015.
Ured za fotografiju najavljuje novo otvorenje izložbe u Galeriji SPOT:
GORAN TRBULJAK
Skice za skulpturu* (kamen, mramor, željezo), 1993.–2015.
21.10. – 16. 11. 2015.
Otvorenje i razgovor s umjetnikom
srijeda, 21. 10. 2015. u 19.00 sati.
Deset pitanja o fotografiji
Prije nekoliko sam godina u jednom vašem katalogu pročitao razgovor s vama u kojem govorite o crtanju po fotografijama.
Sada ste zamijenili crtanje po fotografijama s pričom da se zapravo radi o skicama za skulpturu, zašto?
Da, u pravu ste, ali i niste. Godinama sam crtao po fotografijama kada je to bilo “zabranjeno” iz higijenskih razloga, čistoće medija, tako nekako se to zvalo.
Onda se s digitalnom fotografijom zaboravilo na čistoću medija pa sada svi crtaju po fotografijama tako da se dodaje, retušira, izbacuje i to je potpuno normalno. Nitko se više ne čudi što se crta i slika po fotografiji, a mnogi i ne vide da se po njima nešto radilo, pa sam se počeo pitati da li bi se s fotografijom mogla napraviti sada još i skulptura. U tom istom katalogu već sam tada govorio o skulpturama.
Jesu li, onda, ove vaše fotografije uopće fotografije?
Da, mislim da nisu. To su skice za skulpturu. Svaka fotografija, uostalom, i kod svih drugih fotografa kroz povijest, zapravo je neka skica skulpture.
Nešto što je trodimenzionalno fotografi svode na dvije dimenzije. Pritom su im važne i naročito ih vesele sjene, svjetlo i sve ono što veseli i kipare.
Ali svi ostali fotografi rade obrnuto od onoga što ja radim. Oni fotografiraju trodimenzionalne predmete, nešto što je plastično, skulptularno u prirodi – glave, kuće, stabla (dakle skulpture) – te ih pretvaraju fotografijom samo u “skicu” onoga kako to zapravo izgleda.
Mene zanima obrnuto, da se od skice koja je dvodimenzionalna i onoga što je na njoj, na kraju napravi trodimenzionalni predmet. Prema toj svojoj skici želio bih napraviti skulpturu.
Da li to, na primjer, znači, da je 3D printer za vas idealno rješenje za dobivanje skulptura?
Ne, ali 3D printeri možda bi pomogli fotografiji općenito, odnosno fotografima da vrate trodimenzionalnim predmetima ono što im fotografija stalno kroz povijest oduzima. Sve što ti printeri fotopolimerizacijom ili nekom drugom tehnikom printanja izbace su zapravo 3D “fotografije”, dakle, kopije nekoga pravog stvarnog predmeta, samo u 3D formatu. Nekad se fotografija opisivala kao kopija stvarnih predmeta, sad smo to isto dobili s 3D printerima.
Zašto dosta vaših fotografija držite u paru ili u sekvencama od po čak četiri fotografije? Radi li se tu o grupnim skulpturama ili pričanju priče u sekvencama?
Pa zašto da ne, moglo bi se reći grupna skulptura. Neke stvari povezujem zajedno po nekoj sličnosti, ne sadržajnoj već formalnoj. A nekada me pojedini predmeti zaokupe pa ih snimim nekoliko puta na razne načine. Kako rijetko bacam jer je svaki negativ skup najradije bih izložio i one sasvim crne slike ili same upropaštene negative.
Jesu li vam poznate fotografije predmeta i raznih alata koje je snimio Walker Evans? Fotografije psa kojega je stalno snimao William Wegman? Ili fotografije Fischlija & Weissa? Mana Raya?
Ne.
Kojem fotografskom stilu bi se onda vi sami priklonili, svrstali?
U istom vašem katalogu govorite da vam fotografije izgledaju nadrealistično.
Da li još uvijek mislite isto?
Da, nekako mi se čini da sam i dalje najviše sklon nadrealizmu. On mi je fotografski najbliži. Sve ili gotovo sve mi izgleda veselo nadrealno.
Jeste li vi jedan od onih na koje je utjecala Poletova fotografija?
Da, apsolutno.
Što na primjer?
Ti su me fotografi naučili da se može iskoristiti i fotografija koja nije dobro eksponirana, tehnički nekvalitetna itd. To i ja radim, ništa ne bacam.
Zar samo to?
Da. Bilo je to doba punka u svemu, glazbi, politici, pa i u fotografiji.
Drugo, oni su bili daleko ispred vremena. Svoje fotografije, tek po obavljenom zadatku – koncertu, intervju ili slično, donosili su direktno u tiskaru još mokre, skoro kao da su polarodi, tek snimljene. Mnogi prije toga nisu imali ni fotoaparat u ruci, ali time nisu bili opterećeni. Danas to svi rade. Ne treba posebna edukacija za korištenje fotoaparata u mobitelu. Svi smo korisnici takve instant fotografije. A to je njihovo nasljeđe, s tim da, naravno, njih nije zanimala uopće estetika dok su mobiteli programirani da sve snime lijepo.
A crni rub na fotografijama?
E, to je puno prije njih izmislio Hokusai. Na svojim grafikama, a naročito na “mangama” – knjižicama malog formata – može se lijepo vidjeti kako mu crni rub pomaže da se crtež uokviri i ne “izgubi” u bjelini cijele stranice.
Imam dojam da je vaš pogled na fotografiju malo uvrnut ili to namjerno sa mnom tako razgovarate?
Baš se trudim biti ozbiljan. Dobro promišljam o svakom postavljenom pitanju.
Razgovor Gorana Trbuljaka nije potpisan prema želji autora.
* želatinski srebrotisak na baritnom papiru, ručno povećanje, 40 x 30 cm, 18#, 1/2 u ediciji od 2
Galerija SPOT
UZF / Ured za fotografiju
Čanićeva 6
HR-10000 Zagreb, Croatia
+375 1 3778229
uredzafotografiju@gmail.com
www.localhost/crophoto
Radno vrijeme galerije SPOT:
pon – pet 16 – 20 ili prema dogovoru.
This post is also available in: English