Petar Dabac – Japan 1994
Centar za kulturu Trešnjevka donosi nam izložbu Japan 1994 fotografa Petra Dabca. Izložbu možete pogledati u galeriji Modulor u razdoblju od 03.12. – 14.12. 2012.Izložene fotografije Petar Dabac prati tekstom napisanim za vrijeme svog boravka u Japanu.
Prvog Japanca upoznao sam prije nešto više od trideset godina u Švicarskoj u jednoj firmi gdje sam bio na obaveznoj studentskoj praksi. Uz stol do mene sjedio je student – isto godište i istog studijskog usmjerenja kao i ja. Svi su ga zvali “špijun”. On mi je međutim ispričao da Japanci, kada putuju izvan svoje zemlje, čine to i zato da nešto nauče i da to što su naučili, ukoliko smatraju korisnim, primjene za dobro i razvoj svoje zemlje. Slijedeća misao koja logički slijedi je sjećanje na tisuće naših ljudi koji su putovali u inozemstvo vraćajući se punih najlon vrećica i praznih glava. Oni koji su odlazili nešto naučiti najčešće su tamo i ostali. To je na neki način razlika u ponašanju. Zbog toga ovaj tekst treba pratiti fotografije jer postoji mnogo stvari koje se o Japanu ne mogu fotografirati. Mogu se opisati…
Na liniji Beč-Moskva avion je bio gotovo prazan. U Moskvi su ušli Japanci, njih stotinjak. Nastavak leta bio je kao u velikoj krletci, Japanci su tiho razgovarali i zvuk tog razgovora bio je kao cvrkutanje malih ptica – toliko ugodan da je otjerao onaj mali strah u meni da li treba ulazna viza ili ne. Granična kontrola prošla je brzo, garantno pismo policajac nije htio ni pogledati, udario žig u putovnicu, rekao da mogu ostati tri mjeseca. Nije pitao ni zašto dolazim, kamo idem, imam li novaca. Samo se na kraju zahvalio što sam došao u njegovu zemlju. Ušli smo u taksi. Taksi vozač u odijelu s kravatom, u bijelim rukavicama. Nasloni za glavu presvučeni bijelom čipkom.
Kustosica Muzeja fotografije, Kazuko Sekiji, koja nas je dočekala, pokazuje šoferu fotokopiju, a na njoj je detaljno nacrtana adresa. Bez takvog crteža nema mogućnosti pronaći bilo koju adresu. Prvo odredište je hotel gdje su nam dozvolili samo odložiti stvari i odmah nas odvezli dalje u Muzej fotografije jer tamo čekaju drugi kustosi i treba raditi. Tako nakon 14 sati leta nismo mogli ni pod tuš niti presvući odjeću. U pauzi za ručak odveli su nas u obližnji talijanski restoran – špageti, pizza, tortelini i preko zvučnika talijanske kancone. Slijedećeg jutra izašavši iz hotela naletim na Mc Donalds. Svugdje svira neka tiha muzika, uz kioske, u prolazima, dućanima, restoranima. Najčešće je evropska i američka zabavna glazba iz 50- tih godina. čuje se Connie Francis, Ray Charles, barokna muzika, dixieland.
Nazivi nekih kafića nose francuska imena. U metrou velika reklama za evropsku vjenčanu haljinu – cijena 2.700.000 Jena (oko 45.000 DM). Negdje u blizini Shibuya Station je pivnica “New Tokyo Munchener Bierhalle”, pivo je bavarsko ali se bečki odrezak, narezan na prutiće, jede štapićima. Izmiješanost tradicionalnog, modernog japanskog, američkog i zapadnoevropskog načina života te dok ima struje i riže i dok snijeg ne padne 10 cm više od normalnog, funkcionira savršeno. Dok pomisao na potres i požar prati danomice svakog čovjeka, nisam ni u jednom momentu pomislio na to, jednostavno sam iskoristio svaku priliku da se odvojim od grupe i sam šećem svim mogućim predjelima Tokya, fasciniran činjenicom da se u tom 14-milijunskom gradu mogu nesmetano i sigurno kretati sa svojim znatiželjnim fotoaparatima, između nebodera i malih uličica koji ne mogu jedni bez drugoga, u bilo koje doba dana i noći.
Evropljani koji se u toj masi svijeta slučajno mimoiđu pozdravljaju se međusobno uz osmijeh kao stari susjedi. No u skitnji se ne smijem zanijeti, zadnja gradska željeznica ide malo iza ponoći a taksi vozaču ne mogu objasniti svoju novu adresu. Stanujem u garsonjeri svog prijatelja fotografa. Zove se Katsuaki Furudate. Snima arhitekturu, već je obradio Plečnika u Austriji i Sloveniji. Kasno u noći listam japanski fotografski časopis “Dejavu” No 13. Donosi članak fotoreportera Chihiro Minato-a iz serije European Notes 1: The Balkan Peninsula. Uz tekst su tri fotografije Zagreba, snimljene 1992. Do pred jutro stišćem gumbe ne daljinskom – TV prenosi kompletne ruske, španjolske, koreanske vijesti s podnaslovima na japanskom. Japanski TV dnevnik prikazuje stanje u Bosni. Vrativši se u Zagreb na stare dimenzije života rodnog grada, ljudi koje srećem, svi odreda, pitaju jesam li se vratio kosih očiju. Nisam vidio kosih očiju, to su većinom oči koje izgledaju kao dvije ravne crte (Nijemci kažu Schlitzaugen) i izgleda kao da žmire i ne gledaju. A GLEDAJU!
Petar Dabac