Petar Dabac: Nisam kriv

Od 03. svibnja – 05. lipnja

Retrospektivnom izložbom predstavlja se tristotinjak djela iz svih razdoblja autorova stvaralaštva, od početaka u 60-ima kada surađuje s atelijerom Toše Dabca, pa sve do novijih radova. U okviru stričeva atelijera Petar Dabac je stasao kao fotograf life fotografije, prvi radovi prizori su iz Ilice, ili snimljeni s prozora ateljea…

Kustosica Marina Viculin opaža kako su ta prva hvatanja ekspresivnosti i ljepote prizora postupak  koji će mu kasnije “značiti nešto sasvim drugo”. U tom razdoblju iz brojnih druženja i okupljanja nastaju njegovi crno-bijeli portreti prijatelja i osoba iz svijeta umjetnosti.

Portretiranjem se nastavlja baviti i slijedećih godina, nastaju portreti u boji, a elemente portreta prenosi i u svoje buduće fotografske denvnike. U sedamdesetima Dabac postaje eksperimentator, razvija konceptualni jezik, okreće se nepripovijedačkoj i neprikazivačkoj fotografiji kao jedinom mjestu njezina oslobođenja; radi s fotogramima i fotokopijama, od fotografije gradi objekte i prostorne instalacije.

Važan dio njegova opusa čine serije fotografija koncipirane u formi dnevničkog zapisa na kojima počinje raditi od početka devedesetih, od kojih je najpoznatiji “Dragi Pero”.
Dabac isprepliće svoju intimnu priču sa ostalim događajima toga vremena koji ga okružuju, kreirajući “motivsko šarenilo” u kojem je on ujedno i sudionik i promatrač.
Svoje dnevnike Dabac objašnjava potrebom da zabilježi što više situacija, znajući da one “ne mogu trajati vječno”.

Promjenom tipa kamere, navodi autorica izložbe Marina Viculin, promijenio se i osnovni pristup modelu i fotografiji, došlo je do potpunog preokreta.
Kadar postaje prozor u bezgraničnu životnu situaciju.

»Ljudi na slikama su vidjeli objektiv, ali za njega nisu marili. Često se smiju fotografu. Smiješe se, grle se za njega. Bježe mu iz kadra. Uvijek je ponešto odrezano. Zabilježena je neka neurednost, neka neoštrina, nespretnost, iskrenost…«.