Novosti

Petar Vranjković u Galeriji Spot

Galerija Spot i Ured za fotografiju pozivaju na otvorenje izložbe Ich vermisse dich/ Das sind alles meine Freuden umjetnika Petra Vranjkovića. Otvorenje izložbe i razgovor s autorom održat će se u ponedjeljak, 16. ožujka s početkom u 19 sati u Galeriji Spot (Čanićeva 6, Zagreb).

Moraš moći ispričati priču. U iskazu autora i njegovoj ambiciji storytellera otkriva se metoda rasplitanja narativa koji on kontinuirano gradi svojom umjetničkom praksom. Umjetničko djelovanje Petra Vranjkovića intermedijskog je karaktera, na razmeđi fotografije, grafike, dizajna i konceptualne umjetnosti, a njegovu tematsku i organizacijsku okosnicu čini arhiv. Osobni arhiv koji konstruira dio je intimnog poniranja u vlastitu povijest, oslikavanje svojevrsne obiteljske emotivne i psihološke anamneze te stvaranje nove historiografije iz fragmenata obiteljske arhive. Autor stavlja naglasak na intimno razotkrivanje. Rad plete oko ove teme i formira fleksibilni sustav čija struktura počiva na emotivnim vezama, ali ujedno i vrlo sistematičnom, strpljivom i pedantnom istraživačkom i arhivsko-dokumentacijskom naporu. Istraživanje i proces imaju mnogo veći značaj od puke estetske ili tehničke komponente. Premda ističe važnost iskrenosti u procesu, autor uspješno izbjegava zamku sentimentalnosti ili pretjerano konfesionalnog tona, upravo stoga što materiju tek naznačuje i ne definira suviše rigidno, no ipak jasno ocrtavajući koncept. Promatraču je omogućeno da u arhiv upiše sebe, svoja tumačenja, emocije i misli.

U središtu izložbe nalaze se tek dva elementa – fotografija autorove majke i citat iz njezina dnevnika. Pročišćenošću izložbenog prostora odmiče se od prezasićenosti često spočitavane arhivskom toposu. Svi elementi mogu se analizirati kroz kôd duboke uronjenosti u povijest vlastite obitelji, u povijest prostora iz kojeg autor dolazi i koji napušta (Osijek), hraneći tako na neki način i ciklus majčine ispovjedničke prakse. Majčin govor lebdi u prostoru. Jezik kojim ona progovara izvorno je hrvatski, no Vranjković ga prevodi na njemački naznačujući tim činom latentne veze s poviješću rodnog prostora, ali i odmak od majčina pisanja – ono se u promijenjenom okviru otvara novim značenjima. Prevođenje se tako vrši dvostruko: i doslovno jezičnim alatom i rekontekstualizacijom iskaza. Citat uključuje i umjetnikova brata – njih dvojica njezine su dvije sreće. Majka stvara svoj arhiv, recipročno konstituirajući sinove kroz fragmente dnevničkog diskursa. Mi kao posjetitelji „čitamo“ majku, no “čitamo” i samog autora kako čita majku jer on je taj koji odabire i ekstrahira izložene fragmente njezina teksta. Izbor serifne tipografije nije slučajan (font Georgia), a odbojnost koja prvotno proizlazi iz kićene i pričljive kvalitete tipografije prelazi u afinitet.

Majčino lice prebačeno u cijanotipiju, koja se nerijetko vezuje uz čisto tehničku sferu izrade nacrta, daje procesu jednu eteričnu kvalitetu. Odabir cijanotipije mogao bi se tumačiti i kao svojevrsni hommage Anni Atkins, autorici prve objavljene knjige koja koristi fotografiju u znanstvene svrhe. I sam autor pristupa obiteljskom istraživanju koristeći gotovo znanstvenu metodologiju. Stvara složen organizacijski i interpretativni sustav, ali kroz emocionalnu prizmu, pa tako relativizira dihotomiju između osjećaja i racija te ukida znanstveni imperativ objektivnosti. On je istovremeno i krajnje subjektivan i objektivan, a rad izrasta iz njegova dijalektičkog odnosa prema materiji.

Fotografija djeluje poput ikone, ali izostaje fetišistički aspekt upravo zbog osobnog, tekstom generiranog prozora koji nam, odškrinut, nudi prolaz prema osobi majke. Ne koristi ju kao prazan znak, već joj daje autonomnost i glas. Tretman građe nije eksploatatorski niti senzacionalistički već uspostavlja reciprocitet: on je objekt njezinih dnevničkih zapisa, a ona njegove umjetnosti i ta su dva procesa svjesna, konsenzualna i u stalnom fluidnom pretapanju. Autor ne interpretira majčin iskaz, tu je „znanstveniji“ od znanosti, jer ona uvijek nužno ulazi u interpretacije iako operira pod plaštem apsolutne nepristranosti. Razlaganjem i ponovnim uspostavljanjem njezine „izgovorene“ osobe majci daje čvrstinu i trodimenzionalnost živog entiteta.

Lice majke s portreta izravno gleda u promatrača, uspostavlja se odnos koji ne možemo do kraja ostvariti. Iz njega pak izrasta prostor određene nelagode s kojom se moramo suočiti. Mi ulazimo, premda pozvani, u njezin (i njegov) intimni prostor. Naslov Ich vermisse dich (Nedostaješ mi) ne odnosi se tako samo na čin žudnje nego i doslovno na nedostajanje, odnosno nemogućnost potpunog obuhvaćanja i sadržavanja bliske osobe. Drugi nam, neovisno o fizičkoj prisutnosti, uvijek epistemološki izmiče. On/ona objekt je koji klizi izvan okvira spoznaje. Autor nas poziva na sudjelovanje, ali intimni misterij nikad nam se ne otkriva u svojoj punini. Ono što nastojimo usvojiti, apstrahirati iz prikazanog, nužno ostavlja „ostatke“ koji su nam neuhvatljivi. Ne možemo je pojmiti u potpunosti i zato je ona možda najbolje i prikazana pisanim vlastitim tekstom – jer ju nepostojanim i neovladivim jezikom nikad ne možemo do kraja izraziti. Ostajemo zarobljeni u tom polovičnom sudjelovanju, djelomično smo zakoračili u tuđi mentalni i emotivni prostor, ali onkraj granica spoznaje drugog ne možemo doprijeti. Ne može ni autor, ali to niti ne pokušava, već ostavlja majku da govori za sebe.

Vizualnom reprezentacijom, zapisanim odnosno prepisanim iskazom, višestruko proživljavamo misao umjetnikove majke – u trenutku usvajanja napisa i retrospektivno posredstvom njezina sjećanja. Moment sjećanja i ponovnog doživljavanja bitan je u projektu. To i jest jezgra arhiva, sjećanje i imanentna mu nestalnost odnosno pokušaj njegova zahvaćanja i sidrenja. Neposrednošću dnevničkih zapisa bliskih Anaïs Nin, autorova majka orijentirana je na ono svakodnevno i minimalno, na agambenovski mali pomak. Pušta sina u svoju intimu, jer on i jest dio te sfere, lik u njezinim iskazima, a ona u njegovim. Prisvajanje tuđih sjećanja, njihovo miješanje, nemogućnost daljnjeg razgraničavanja…

Majka je tekst, čitamo je iz njezinog dnevnika, iz portretne fotografije, iz praznina koje popunjavamo vlastitim tekstom. Tako čitamo i umjetnika, kroz predstavljeni rad i njegovo čitanje majke, kroz dvostruku optiku. Tko govori? Tko piše? Tko je naposljetku autor/autorica?

Ključ tumačenja leži izvan naših dosega, pa čak i umjetnikova dosega. On je pohranjen u građi samog arhiva, u ovom slučaju u konkretnoj živućoj osobi. Majka je vlasnica i tumač svog arhiva, svoje čudesne knjige. Psihološkom egzegezom promatrač se upisuje u rad, u osobu s onu stranu okvira. Nastojanjem da dopremo do nje, ustvari iščitavamo sebe.

 

Autorica predgovora: Ana Bedenko

 

Petar Vranjković (1997.) mladi je transmedijalni umjetnik koji u umjetničkom radu koristi predmete iz (obiteljskih) arhiva, fotografiju, grafiku i dizajn. Studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu,
Odsjek za grafiku. Sudjelovao je u više samostalnih i grupnih izložbi unutar i van Hrvatske.

_

 

Izložba je otvorena do 31. ožujka.

 

Realizacija izložbe i rad Ureda za fotografiju omogućen je sredstvima Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

_

 

Radno vrijeme Galerije Spot:
Pon – Pet / 16 – 20 ili prema dogovoru

 

This post is also available in: English