Prema miroljubivom nastavku povijesti

Osvrt na novootvoreni Muzej ratne fotografije i izložbu Izbliza i osobno: rat u Hrvatskoj, prema kustoskom konceptu Sandre Vitaljić, piše Bojan Krištofić.

Svatko tko je neposredno doživio rat zna da u tome nema ništa glamurozno. Građankama i građanima u ratu razorene socijalističke Jugoslavije nitko ne treba objašnjavati da rat nije holivudski spektakl, nego ama baš sve suprotno tome — uzbuna, zbjeg, pljačka, palež, smrt, genocid, ropstvo, apokalipsa. Premda razmjere ratovanja zapravo nije prikladno izražavati kvantitativno, jer “samo” jedna žrtva u svojoj boli jednako je strašna poput njih milijun, svakako nije bilo isto proći kroz konkretan, “naš” rat, sklanjajući se pod zemlju u Zagrebu svaki put kad je zvono zazvonilo zbog opće opasnosti ili bježeći iz gorućih gradova u borbi za goli život. Ističem Zagreb jer takvo je bilo moje iskustvo — gledajući unazad, bizarno je osvijestiti da se bezbrižna igra predškolske djece odvijala u skloništima dok je cijeli grad bio zamračen te su obitelji koje se nisu spuštale skupa sa svima, nego bi u svojim stanovima samo pogasile sva svjetla, bile “čudne”, a ne, kako mi se dan-danas sve više čini, luđački hrabre.

Muzej ratne fotografije / snimila Slavica Subotić

Trenutak kad je rat i za mene napokon postao ozbiljna stvar zbio se tek u njegovoj posljednjoj godini, kad je u Hrvatskoj i Bosni odnio već na tisuće života. Bila je 1995., otac je odnedavno bio unovačen, majka na radnom mjestu, a ja na jednodnevnom školskom izletu do, ako me sjećanje dobro služi, Muzeja za umjetnost i obrt, upravo onda početkom svibnja kad je započelo raketiranje, dok smo mi besciljno autobusom kružili središtem grada, ne znajući pravo što se događa, ali shvaćajući da je i Zagreb na koncu napadnut. Kako je taj dan završio, poznato je — s “tek” sedam ljudskih žrtava i dvjestotinjak ozlijeđenih, ali i s trajnom, užasnom spoznajom da je sve moguće. Posjet novootvorenom Muzeju ratne fotografije u samom središtu grada, na Zelenom valu, nakon puno, puno godina oživjeo mi je sjećanje na dan kad je rat, mada je otpočetka bio “naš”, iako nas nitko nije pitao želimo li ga, naposljetku postao i “moj”, zato što su bombe pale dovoljno blizu. Pasionirani čitatelji stripova prepoznat će što sada parafraziram — ubitačno točno pitanje iz suvremenog antiratnog klasika Bilješke za ratnu priču talijanskog autora Gipija: “Koliko ti blizu bombe moraju eksplodirati da bi si rekao kako je neki rat tvoj?”. Drugim riječima, ako nam je stalo do toga da iskorijenimo ratovanje kao takvo, što jedino ima smisla jer sa svojim pacifizmom ne možeš biti selektivan, onda je svaki rat i svačija odgovornost, koliko god to zvučalo idealistički. Pažljivo probrani postav Muzeja ratne fotografije morao bi biti zajednički prilog jednog grada, neovisno o tome što je riječ o privatnoj inicijativi, miroljubivom nastavku povijesti prostora jugoslavenske regije, ali i mnogo, mnogo šire.

Muzej ratne fotografije / snimila Slavica Subotić

Izložbeni prostor nastao zalaganjem društveno odgovornog i regionalno rasprostranjenog poduzeća Brodoto u produkcijskom je smislu postavljen na visokoj razini, pod kustoskom paskom iskusne fotografkinje i sveučilišne profesorice Sandre Vitaljić. Smješten u nekadašnjem poslovnom prostoru u prizemlju i podrumu zgrade na križanju Hebrangove ulice i Zrinjevca, Muzej ratne fotografije trenutno je podijeljen na dva dijela — dok se u prizemlju nalazi nevelika, ali znalački odabrana “reprezentacija” ratnih fotografija koje potpisuju hrvatski, srpski i inozemni profesionalci, tada najčešće zaposlenici lokalnih i međunarodnih novinskih agencija, u podrumu su pohranjena osobna verbalna svjedočanstva civila i sukcesivno projicirane amaterske fotografije, čime je stvoren poticajan, no i potresan kontrapunkt između dvije vidljivo drugačije vrste pogleda. Kustoske opaske iliti opširne legende u postavu su pohvalno minimalizirane te su fotografije ponajviše puštene da govore same za sebe, što smatram dobrom odlukom. Naime, domaćim posjetiteljima kontekst izložbe poznat je i predobro, dok posjetitelji “izvana”, mada po naravi stvari vjerojatno nikad neće moći potpuno razumjeti prekompleksne historijske uzroke posljednjeg u nizu balkanskih ratova, svejedno su sposobni “samo” na temelju fotografija osjetiti suosjećanje prema njegovim žrtvama, koje nisu jedino ubijeni, nego i ubojice, koliko god takvo mišljenje u današnjoj Hrvatskoj bilo tabu. Većinu kontekstualnih informacija posjetitelji Muzeja ratne fotografije mogu pronaći u dvojezičnom katalogu koji jest veoma opsežan i time nedostupan svima, naprosto zbog uobičajene cijene izdanja takve vrste, ali dojma sam da bi ga zaista zainteresirani čitatelji/ce trebali nabaviti jer je nedvojbeno riječ o jednoj od najrelevantnijih publikacija na temu ratne fotografije do sada objavljenih kod nas. Poput samog sadržaja Muzeja, ni njegova tiskana varijanta nije nešto sa čime se bilo tko ima snage suočavati svakoga dana, niti bi to nužno trebalo činiti, ali je neobično važno da takve stvari postoje te je zaista indikativno da na razini državnih institucija nije bilo političke volje — ili što god je već potrebno pri ovakvim projektima — za osnivanje sličnog centra, nego su se time po tko zna koji put morali pozabaviti građani kojima je stalo. Nažalost ili na sreću, ništa novo u prostoru regije.

Muzej ratne fotografije / snimila Slavica Subotić

U “drugom poluvremenu” pisanja teksta, istaknuo bih nekoliko izloženih fotografija koje osobno ubrajam među dojmljivije, snažnije, potresnije… Pa i strašnije. Premda mnoge fotografije prikazuju raskomadana tijela i lica unesrećenih ljudi, poginule i izbjeglice, iz razloga koji ne mogu sasvim dokučiti mene su ponajviše potresle fotografije što uvjerljivo pokazuju do kolike nadrealne mjere ono što naivno nazivamo “normalnim životom” devalvira u stanju rata. Na prvom mjestu je jedan od radova čuvenog fotografa Rona Haviva, fotografija s motivom krave koja luta izgubljena i izbezumljena ostacima ostataka grada Vukovara neposredno nakon njegovog pada, gotovo potpuno uništenim ulicama prekrivenima djelićima rasturenih građevina, mučeći za svojim ljudima iz haustora u kojem je po svoj prilici pronašla privremeni zaklon. U takvom okruženju, neuobičajena prisutnost jedne od najsimpatičnijih i “najobičnijih” domaćih životinja, prijateljice čije mlijeko i porod iz godine u godinu mogu značiti život za cijelu obitelj, naprosto izaziva osjećaj nepatvorene, nezaustavljive jeze. Kad ljudi više nema, ni pripitomljene životinje ne mogu preživjeti same, i tada zemljom vlada pustoš. Drugi istaknuti rad su fragmenti iz fotografske serije RAT ART multimedijalnog umjetnika, kritičara i kustosa Antuna Maračića, stvaraoca koji je mediju fotografije pristupao prvenstveno konceptualno, bez prioriteta da kreira dokumentarno ili estetski uzbudljive prizore, ali s namjerom da fenomene uočene u stvarnosti pozicionira u vlastitom poetičkom sustavu, artikulirajući tako autentično kritičko viđenje stvarnosti iz koje su proizašli. Tako je i s RAT ART-om, gdje je umjetnik isključivo uporabne urbane intervencije što su ih građani Zagreba izrađivali kako bi se unaprijed zaštitili od mogućih ratnih razaranja tretirao kao site-specific instalacije na tragu siromašne umjetnosti (arte povera), na određeni način ističući tako ne samo potpuni apsurd rata, nego i trenutak slučajne stvaralačke lucidnosti usred njegovog posvemašnjeg nihilizma. Citirao bih Maračićeve vlastite riječi o tom radu, objavljene u 51. broju časopisa Život umjetnosti 1992.: “Izvan rata ne postoji više ništa. (…) Život se zastrašujuće reducira, ali i usredištuje na svoju bit. Zbog osiromašenja svoje kvantitete, naime, život se vraća sebi. Sebi se vraća i Čovjek: brzo, snažno i drastično, u točnom razmjeru s veličinom prijetnje svoga dokinuća” — upravo u tome bila bi poanta: rat nije ništa drugo doli dokinuće čovjeka, praksa uništenja kojoj se različiti ljudi, ako to doista jesu, suprotstavljaju na različite načine, ali svaki čin koji stremi očuvanju života u tom slučaju je herojski.

Muzej ratne fotografije / snimila Slavica Subotić

Kratki osvrt na prvu izložbu tek otvorenog Muzeja ratne fotografije zaključio bih s možda i najradikalnijim primjerom u njezinom postavu — fotografijama zbog kojih je autor svjesno riskirao vlastiti život da bi ih snimio (što nipošto nije bio slučaj sa svim ratnim fotografijama u svim trenucima kad su njihove slike snimljene) — i pritom poginuo. Radi se, naravno, o fotografijama Pava Urbana urađenima tijekom bombardiranja Dubrovnika 1991., kad je fotograf umro zbog pogotka gelerom u glavu svega nekoliko minuta, kako kažu svjedočanstva, nakon što je posljednji put pritisnuo okidač. Njegove predsmrtne fotografije su sablasne — i zato što gledatelj zna da su takve, no i zbog toga što na njima Grad djeluje pustije nego ikada, poput nemjesta u kojem sada caruje samo smrt kojoj nitko ne može umaknuti, i to ne metafizički, nego sasvim doslovno. Dok je na fotografijama koje prikazuju ponajviše muške ratnike u pogibeljnim situacijama određena razina mistifikacije rata i pri najboljim namjerama fotografa nehotice moguća, radovi Pava Urbana utjelovljuju njegov goli, suštinski užas, što rat jedino i jest. Njihova snaga u tom smislu kod gledatelja potiče spoznaju da se nikad, ali nikad ne bi želio naći u prilici da snimi vlastitu smrt te je svaka romantična apoteoza takvog raspleta nemoguća. Niti jedan rat, dakle, nije holivudski film — moglo bi se doista reći da onoliko koliko je filmova o ratu snimljeno, toliko je njegova stvarnost od njih udaljenija, a iznimke su veoma rijetke. U društvu spektakla i ratna fotografija se najčešće nalazi na sličnom, skliskom terenu, ali s Muzejem ratne fotografije to ne bi trebao biti slučaj. Dapače, sve što sada tamo možemo vidjeti nagoviještava čvršći oslonac racionalnijem tumačenju nedavne prošlosti.

Muzej ratne fotografije / snimila Slavica Subotić