Pripovijedanje za zemaljski opstanak

Osvrt na 10. međunarodni festival fotografije Organ Vida, održan u Zagrebu pod naslovom Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas, piše Irena Borić.

 

 

Ovogodišnje jubilarno izdanje fotografskog festivala Organ Vida proteglo se na čitav rujan, a obilježeno je radionicama, glazbenim večerima, konferencijom, pokojim razgovorom s umjetnikom/com, čak sa šesnaest izložbi i filmskom projekcijom. Možda zato što me film Donne Haraway Pripovijedanje za zemaljski opstanak uveo u sadržaj festivala, neki od postavki slavne teoretičarke djeluju kao primjeren komentar predstavljenih izložbi. Naime, autorica Kiborškog manifesta naglašava važnost ženskog pripovijedanja kao potencijalnog političkog agensa. U okruženju u kojem se žensko pisanje omalovažava, Haraway kritizira dominantne i isključive narative koji gledaju svisoka, primjerice narativi pojedinih anti-kapitalističkih teoretičara, i prednost daje pripovijedanju koje govori jezik razumljiv bez obzira na klasu ili identitet. Ako se za trenutak, iz sadašnjice obilježene gibanjima poput Women’s March ili #metoo, okrenemo prema feminističkom organiziranju šezdesetih prošlog stoljeća jasno postaje da je i za okupljanja lijevih grupacija poput New York Radical Women ili witch (Women’s International Terrorist Conspiracy from Hell) upravo pripovijedanje bilo sredstvo feminističkog organiziranja.

 

 

Isti dojam ostaje nakon posjeta zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u kojem izložbe Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas i Budnost, borba, ponos: kroz njezine oči svoj narativ grade na nizu fotografijom zabilježenih priča. Iako je prva izložba premijeru doživjela u mariborskoj Umetnostnoj galeriji početkom godine, a druga je rezultat javnog poziva u okviru festivala, one djeluju poput dvije strane istog novčića jer obje imaju fokus na kritičkom angažmanu žena u aktualnom društveno-političkom okruženju. Umjetnice su vizualno artikulirale vlastite ili tuđe priče o konstruiranju (rodnog, rasnog, ekonomskog) identiteta, nasilju, seksualnom radu, postkolonijalnoj subjektivnosti, rodnoj isključivosti, klasno uvjetovanoj marginalizaciji. Tijekom nastanka rada pojedine umjetnice su se zbližile sa svojim subjektima i činjenica da javno predstavljaju njihovu priču ne znači njihovu egzotizaciju, već političan čin. Primjerice, o težini dijeljenja osobne traume svjedoči knjiga Autobiografija gospođe Wish. Za Ninu Berman je dvadeset godina trajalo uobličavanje potresne i tužne priče gospođe Wish možda zato što je otprilike toliko gospođi Wish trebalo da je izgovori. U okviru festivala knjiga je “produbljena” izložbom u Galeriji Nova u kojoj pisma, crteži i fotografije čine vizualni siže nošenja gospođe Wish sa zlostavljanjem, ovisnošću, bolešću i životom na ulici. Umjetnička knjiga, kao i izložba u Galeriji Nova predstavljaju javni prostor koji omogućava pričanje i slušanje ove tragične priče.

U okviru izložbe Budnost, borba, ponos: kroz njezine oči  postvljen je rad Laie Abil Mitovi o menstruaciji (2017.) koji donosi niz priča o geografski različitim (diskriminatornim) običajima i vjerovanjima o menstruaciji. Mitovi o menstruaciji dio su znatno većeg projekta Povijest mizoginije, u sklopu kojeg je organizirana i izložba Povijest mizoginije, 1.poglavlje – o pobačaju u NO Galeriji MSU-a. Izložba, kao i sve druge samostalne izložbe na festivalu, daje mogućnost za studioznije proučavanje rada, ali i razumijevanje opsežnog istraživačkog procesa koji se u njegovoj pozadini krije. Od istraživanja povijesnih priča i činjenica, do potrage za aktivisticama ili ženama koje su pobacile, za Laiu Abil fotografija je samo aspekt znatno šire priče.

 

U jednom od ključnih djela postkolonijalne kritike Crna koža, bijele maske Frantz Fanon je još 1952. istaknuo da ne postoji nikakav bijeli svijet, nikakva bijela etika, nikakva bijela inteligencija, već jedino ljudi u potrazi za identitetom. Odnosno, svaki identitet je čitavo vrijeme u izgradnji. Postkolonijalna kritika bliska je feminističkoj jer je iskustvo koloniziranog subjekta slično ženskom iskustvu zbog gospodarskog, političkog i društvenog podčinjavanja, ali i unutrašnjoj projekciji o vlastitoj civilizacijskoj, kulturnoj, rasnoj ili rodnoj inferiornosti.

 

O vizualnoj reprezentaciji vlastitog identiteta govori Tomoko Sawada u radu Potpis lica (2015.). Ona se transformirala 300 puta u različite verzije istočnoazijskih žena jer u SAD-u biva percipirana kao Korejanka, Kineskinja, Mongolka, vrlo rijetko Japanka. Nadalje, u seriji Lady nastalom za vrijeme umjetničke rezidencije u Nigeriji umjetnica Gloria Oyarzabal pokušava govoriti o rodu iz postkolonijalne perspektive i zato ga promišlja kao zapadni konstrukt. Pritom arhivske crno bijele fotografije nagih djevojaka pronađene u Nigeriji suprotstavlja koloristički glasnim foto portretima koji figuru tretiraju poput skulpture, pokrivajući sve aspekte njene fizičke osobitosti. Pokraj rada Lady Glorie Oyarzabal izložena je serija Ilone Szwarc koja na pitanja o vlastitom identitetu doseljenice u SAD-u odgovara de-konstrukcijom vlastitog lica kroz scenografsko korištenje maski.

 

 

Zagovarajući stav da je “potrebno preispitati aktualnu ulogu fotografije u reprezentaciji i artikulaciji ženskog iskustva, objediniti, ali i suprotstaviti različite generacijske i kulturne perspektive te kritički preispitati kako digitalna kultura transformira feministički pristup slici” ne čudi da je ovogodišnji Organ Vida uključio perspektive digitalnih domorodki Amalie Ulman u MSU,  Arvide Byström u Galeriji Kranjčar i Anne Ehrenstein u Galeriji Šira. Amalia Ulman i Arvida Byström koriste medij siromašne slike (Instagram), kako bi zahvaljujući brojnim gledateljima istaknule moć ženskog pogleda na same sebe, čime tu moć uskraćuju muškom pogledu.

 

 

Osim spomenutih izložbi, u sklopu festivala predstavljene su i izložbe nastale u okviru europskih projekata u kojima organizacija Organ Vida sudjeluje. Muđutim, tu je par samostalnih izložbi koje zauzimaju taman dovoljno prostora i vremena poput Magistrale Bojana Mrđenovića. Višegodišnji projekt govori o izgradnji magistrale koja traje i danas, istovremeno dotičući izgradnju njenog identiteta obilježenog masovnim turizmom, s jedne, i građevinskim radovima, s druge strane. Sa smislom za humor i dozom kritike uhvaćenoj u detaljima poput okidanja selfija ispred Konzuma usred ničega, ili susreta cestovnog radnika i turističkog radnika odjevenog u kostim “hrvatskog kralja”, Mrđenović gradi kompleksnu priču o tome što bi magistrala mogla postati ako je prepustimo slučaju.

 

 

Naposljetku, deseto izdanje Organa Vida donosi niz više ili manje zapletenih priča, često artikuliranih u višegodišnjem procesu i zbog toga zahtjevnih za slušatelje, odnosno promatrače.

Pozivom i odabirom sudjelujućih umjetnica, festival podržava ženske perspektive koje kritički sagledavaju stvarnost u kojoj žive i ta institucionalna podrška je bitna jer osim vidljivosti podupire umjetnice i financijski. Tome doprinosi i prisustvovanje mnogih umjetnica/ka na festivalu i sudjelovanju u nekoj vrsti razmjene s javnošću što dodatno naglašava međunarodnu važnost samog festivala. No, sudeći po velikom broju izložbi, mnogo različitih tema se našlo pod istom festivalskom kapom. Ženske perspektive su samo središnja tema, a druge su pridružene u skladu s europskim projektima. Ipak, svaka izložba zaslužuje vrijeme koje rijetko tko može dati u pretrpanom rujnu zbog čega mi se čini da se pozivu na šesnaest izložbi rijetko tko odazvao. Pojedini projekti tako igrom slučaja ostaju na margini, iako ih zaista vrijedi vidjeti.