Prognanstvo i fotografija pojačavaju našu percepciju svijeta – razgovor s Draganom Jurišić
Potaknuti njezinom nedavno objavljenom knjigom YU – Izgubljena zemlja (YU: The Lost Country), kao i činjenicom da će iduće godine izlagati u Galeriji Spot, postavili smo nekoliko pitanja Dragani Jurišić.
Umjetnica je diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Rijeci. Magistrirala je dokumentarnu fotografiju na Sveučilištu Wales u Newportu, gdje je stekla doktorat umjetnosti na Europskom centru za fotografska istraživanja.
Sandra Križić Roban: Posljednjih godina svjedočimo velikom broju izdanja i istraživanja posvećenih bivšoj Jugoslaviji. I dok se jedni bave nasljeđem poslijeratnog modernizma, drugi situacijom nakon 90-ih i podjelama u društvu, nezanemariv broj ljudi posvećen je prošlosti svojih obitelji i traganju za identitetom. Zanima me tvoj put – zbog čega ti je važno naljeđe, što si za vrijeme ovog istraživanja doznala o sebi, i na koji si način doživjela svoju obitelj? Da li se bilo što od onog što si već otprije znala, promijenilo?
Dragana Jurišić: Majka mi je Srpkinja, a otac Hrvat. Odrasla sam u Slavonskom Brodu, gradu na granici s Bosnom i Hercegovinom. Do 1990. godine sam bila smatrana Jugoslavenkom. Otkad je Hrvatska proglasila svoju neovisnost jedino mogu pripadati u kategoriju “drugih”. Jugoslaveni su tako ispisani iz povijesti. Zanima me što se dogodilo s 1.5 milijuna Jugoslavena – gdje su svi oni nestali? Također me zanima politika prisilne amnezije koju su usvojile mnoge bivše zemlje Jugoslavije. Moja sjećanja i osjećaji o ovoj izgubljenoj zemlji su veoma kontradiktorna. Pokušavam se baviti značenjem identiteta, no je li identitet nužno povezan s narodom ili mjestom, ili osoba može sama izgraditi svoj metafizički dom, koji ne može biti tako lako uništen ili oduzet?
This post is also available in: English