Sandro Đukić – Arhiva kao memorijski konstrukt
21. 10. – 14. 11. 2019.
foto: Davor Konjikušić
Projekt Sandra Đukića Arhiva kao memorijski konstrukt polazi od vlastitog umjetničkog rada realiziranog i uništenog ranih 1990-ih. Naime, neposredno prije početka Domovinskog rata nastaju prvi Đukićevi objekti koje čine fotografije (“autoportreti”) u atipičnom obliku, aplicirane na trodimenzionalne konstrukcije izrađene od ultrapasa s dodatkom elektronike. Dio ovih objekata izložen je na izložbi Objekti u Gliptoteci, nastaloj u organizaciji Galerije suvremenih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj su osim Đukića sudjelovali teoretičar Krešimir Purgar i umjetnik Damir Babić. Ovi objekti, kao i koncept same izložbe, teorijski su utemeljeni u tekstovima Jeana Baudrillarda, Gillesa Deleuzea i Slavoja Žižeka, kao i u psihoanalizi i antipsihijatriji, te snažno usmjereni na poziciju subjekta u post-ideološkom društvu. Upotrebom ultrapasa, materijala koji imitira prirodne materijale, uz vrlo preciznu izradu objekata kako bi se oni doimali kao industrijski proizvod a ne kao unikatni predmeti, željelo se naglasiti nesigurnost vremena u kojem nastaju. Nakon izložbe u Gliptoteci, svi izloženi su objekti, nažalost, uništeni. Neposredno nakon toga, jedan od uništenih radova prihvaćen je i osvaja nagradu Saveza likovnih umjetnika Hrvatske u okviru posljednjegJugoslavenskog biennala mladih održanog u ljeto 1991. godine, koje se od 1960. održavalo u organizaciji Moderne galerije (današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti) u Rijeci. Za potrebe Biennala Đukić nagrađeni rad rekonstruira. Nažalost, ova se izložba poklapa s početkom ratnih sukoba u Jugoslaviji, a samo otvorenje upriličeno je istog dana kada počinje rat u Sloveniji. S obzirom na zaoštravanje političke situacije, umjetnici iz svih republika na poziv direktora Galerije, Berislava Valušeka, stupaju u simboličan protest protiv rata. Slike se okreću prema zidu, a skulpture prekrivaju plahtama. Nakon ove izložbe Đukićev objekt ponovno biva uništen.
Skoro trideset godina kasnije, Đukić se vraća izgubljenom radu stvarajući arhivu materijala kojom želi obuhvatiti proces njegovog nastanka i nestanka. Forenzičkom preciznošću prikuplja i rekonstruira pojedine elemente, preispituje inicijalnu umjetničku intenciju kao i samo vrijeme u kojemu je rad realiziran. U konačnici, vršenjem svojevrsne revizije onoga što se tada činilo mogućim u odnosu na ono što se doista dogodilo, Đukić pristupa rekonstrukciji (izradi replike) samog rada s ciljem otvaranja novih značenjskih razina.
Sandro Đukić (1964., Zagreb) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Đure Sedera, nakon čega je na Kunstakademie Düsseldorf studirao na odjelu za video u klasi prof. Nam June Paika te završio Majstorsku radionicu pod vodstvom Nan Hoover. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao predavač je sudjelovao na više domaćih i međunarodnih simpozija. Za svoj je rad primio niz nagrada i priznanja (ArtsLink Independent Projects Award, USA i dr.) te je sudjelovao u nizu rezidencijalnih programa (Kaleidoscope of Pacific Standard Time (KPST); Montalvo Art Center, Saratoga, California, USA; Workshop at Islandic College of Art (DAAD Stipendium, KD), Island i dr.). Radovi mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu.