Modernistička fotografija najpoznatija je po uvođenju novih načina promatranja svijeta, u sprezi s entuzijazmom prema eksperimentiranju sa svim tehničkim mogućnostima medija. Također se najčešće veže uz urbani okoliš kao stanište moderniteta, u kojem se ukrštaju tehnologija, brzina i svjetlost. No, već krajem 20-ih godina 20. stoljeća, u Srednjoj Europi raste važnost fotografije u drugačijem miljeu: u prirodnom krajoliku. Putujući u udaljene regije, umjetnici i aktivisti počeli su nuditi novi način gledanja ruralnih periferija, koji je uključivao rasvjetljavanje društvenih i ekonomskih teškoća, ali i glorificiranje prizora ruralnog blagostanja. Uz pokrete koji sežu od Heimata do društvene dokumentarističke fotografije, fotografija je postala važno polje u kojem su se međusobno nadmetale različite ideologije. Usredotočujući se na rad fotografa kao što su Karol Plicka, Rudolf Koppitz, Irena Blühová, Grete Popper i Roman Vishniac, predstavit će se različiti vidove modernističke fotografije onkraj velikih urbanih središta. Naglašavajući važnost geografskih ‘periferija’ Srednje Europe za sveobuhvatnije razumijevanje moderniteta, ukazuje se na njihov bogat interpretativni potencijal, iz kojeg su modernistički fotografi crpili inspiraciju. Također se ističe da je fotografija onkraj metropola bila važna nit modernizma u Srednjoj Europi, iznjedrivši nove perspektive u aktualnim raspravama o društvenim, političkim i nacionalnim identitetima.