Što pamtim kad razmišljam o Manfredu Willmannu?
Autorica fotografije: Tena Starčević
Na njegove radove nailazila sam na više izložbi tijekom proteklih godina; ponekad su bile skupne, češće samostalne. Jednom prilikom vidjela sam zid prekriven brojnim fotografijama iz njegove najpoznatije serije Das Land, snimljene između 1981. i 1993. Posve jednostavnim načinom, snimane pomoću fleša čak i u dnevnim uvjetima u vanjskom prostoru, fotografije austrijskog krajolika i seoskih zbivanja obična su priča o ljudima koje je susretao, situacijama koje je zamjećivao i zbog nekog razloga smatrao zanimljivim. Riječ je o fotografskom istraživanju društva i njegovih ustaljenih odnosa. Upravo u tim scenama odaje se nevjerojatna Willmannova sposobnost uočavanja detalja, poput srebrne metalik boje kratke pernate jakne na nekoj djevojci čiji govor tijela odaje čudnu nelagodu za vrijeme snimanja, i koju pamtim svo ovo vrijeme.
U prizorima koje promatra Willmann ne odaje potrebu za komentarom, a ne vidimo ni ironiju ili empatični stav. Sve je onakvo kakvo jest – žena koja navečer u lavoru pere prljava stopala nakon rada u polju, nasmiješena djevojčica koja sjedi pod stablom, konobarica u cvjetnoj suknji prolazi nekom terasom izletničkog odmarališta, jednako kao i svinja koju je prvo snimio gotovo nasmiješenu da bi nekoliko snimaka kasnije zamijetili njezinu odrezanu glavu u plastičnoj kanti. Nema sažaljenja ni neke posebne simpatije. Nema kritike niti pozitivističkog stava, to je samo život u svojim elementarnim oblicima kakav se odvija diljem Austrije, i drugdje.
Veliki uspjeh ove serije temelji se na izravnosti i razumljivosti posredovanog sadržaja, kao i činjenici da ništa na tim snimcima nije dorađeno. Realizam koji primjećujemo u ovim fotografijama, ali i u drugim serijama čiji je mali dio postavljen ovom prilikom, doživljavam kao dokumentarizam istraživačke vrste; dokumentarizam koji je izravan i svoju uspješnost zahvaljuje preciznosti pogleda. Možda i sreći. U svakom slučaju, razumnoj dozi duhovitosti koja nam nerijetko glavu drži iznad vode. I dok je Das Land priča o ljudima, zadnju seriju 2017/18. koju broji u stotinama snimaka – ako je suditi po ovom što vidimo – posvećuje životinjskom i biljnom svijetu. Na izložbi, ovaj je svije simbolički predstavljen suživotom mačke koja nadgleda kuhinju i miša koji je skončao na tradicionalni način, brutalno kako to već bude nakon dugotrajne bitke.
Čini se kao da ne postoji trenutak koji nije zavrijedio da bude fotografiran, a i razgovori i druženja s njim nerijetko su završili u okularu male kamere koju uvijek nosi sa sobom. Način na koji snima nije nametljiv; nema tu velikih gesti, predimenzioniranih objektiva i nadmoći koju tehnika ponekad dodaje snimatelju. Za mnoge situacije pitam se, kako je moguće da ih je snimio; zbog čega su mu ljudi povjerovali i prepustili mu dio svoje intime i svakodnevnice.
Manfreda uz ostalo pamtim i po Cameri Austriji, časopisu i galerijskom prostoru, no prije svega – po ljudima, njemu, Christine Frisinghelli i Seiichiju Furuyi, od kojih sam neizmjerno mnogo učila i koji su utjecali na razinu kriterija kojem i sama težim. Zbog tog znanja i brojnih važnih veza koje su se počele uspostavljati od ranih 1970-ih između Graza i Zagreba, a koje zahvaljujemo Petru Dabcu, deplijan ove izložbe donosi tekst Alberta Goldsteina iz 1981. godine, napisan u povodu Manfredove izložbe u galeriji Arhiv TD. Njime podsjećamo na jedno važno razdoblje, kao i na činjenicu da na kraju dana sve ovisi o tome, koliko ćemo osobnog truda uložiti u ono što vjerujemo. Manfred, Christine, jednako kao i Pero, u fotografiju su uložili svoj život. I kad pogledamo fotografije koje nas okružuju, uvjerena sam da je svima razumljivo zašto su to napravili, i zašto to još uvijek rade.
Za realizaciju izložbe posebno zahvaljujemo Austrijskom kulturnom forumu.
SKR
This post is also available in: English