Međunarodne izložbe umjetničke fotografije u Hrvatskoj 1950-ih godina: vrhunac salonske kulture u fotoklubovima

Ante Orlović piše pregled međunarodnih izložbi fotografije u Hrvatskoj tijekom 50-ih godina.

 

Međunarodne fotografske izložbe, nazivane još i salonskima, u Hrvatskoj će se 1950-ih godina održati u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Zadru i Vinkovcima. Salonska kultura će zahvatiti i ostatak svijeta te će do kraja desetljeća gotovo 200 fotoklubova imati svoju međunarodnu izložbu fotografije. Većinu takvih manifestacija organizirali su fotoklubovi ili nacionalna fotografska udruženja. U Hrvatskoj je iznimku predstavljala zadarska izložba Čovjek i more, koja će pedesetih biti organizirana u sklopu ribarske izložbe i festivala. Samostalne fotografske izložbe u muzejima i galerijama tih su godina bile rijetkost, a na njima su izlagali samo istaknuti autori, stoga su upravo izložbe organizirane od strane fotoklubova, ili u sklopu sajmova i kulturnih i turističkih festivala, bile gotovo jedina mogućnost autorima da predstave javnosti svoje radove. Poslijeratni period obilježit će pojavu brojnih fotoamatera, čemu je pridonijela fotografska industrija svojim novim izumima, jednostavnijim i jeftinijim metodama snimanja te novim, stabilnijim materijalima.

Prva zabilježena salonska izložba u Hrvatskoj u poslijeratnom periodu održala se 1951. godine, kada Fotoklub Zagreb organizira 9. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije. Naime, izložba istog naziva održala se u Zagrebu još 1942., na kojoj su izlagale isključivo države članice Osovine, odnosno zemlje koje su imale diplomatske odnose s njom. Ta izložba, koja je nosila podnaslov „Umjetnički svjetlopis naroda nove Evrope“ u novoj državi nije priznata te je 1951. organizirana nova izložba s novim žirijem, ali istim rednim brojem.

Salonske izložbe fotografije bile su natjecateljske. Organizatori su pozive slali fotoklubovima i pojedincima, a često su pozivi bili objavljivani i u stručnim fotografskim publikacijama, što je kod nas bio slučaj sa, primjerice, časopisom Naša fotografija. Nakon zaprimanja, žiri bi odabrao radove za izložbu, a nagradio bi one koje je smatrao najboljima. Za odabir nagrađenih radova postojala je „kolektivna svijest o tome kako treba izgledati umjetnička fotografija, njegovana i podržavana u fotoklubovima, brojnim časopisima i godišnjacima“.^[i] Uglavnom su se dodjeljivale zlatne, srebrne i brončane plakate, te po desetak diploma. Dok bi prva nagrada bila dodijeljena jednom autoru, druga i treća bi nerijetko bile dodijeljene za nekoliko fotografija.

Već 1953. u Jugoslaviji se organizira nekoliko međunarodnih izložbi, pa tako Fotoklub Zagreb i Fotoklub Beograd zajednički organiziraju natječaj na koji je pristiglo gotovo 2500 radova. Članovi fotoklubova Zagreb i Beograd formirali su vlastite žirije, a u dogovoru sa zagrebačkim, i Fotoklub Osijek je ugostio navedenu izložbu, formiravši svoj žiri. Tako su se (gotovo) isti radovi te godine mogli vidjeti na 10. međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije u Zagrebu, 2. međunarodnoj izložbi fotografske umetnosti u Beogradu i 2. međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije u Osijeku. Na sve tri izložbe nagrade su dodijeljene različitim autorima, pa je tako, primjerice, na zagrebačkoj zlatna medalja dodijeljena ratnoj fotografiji I to je civilizacija… pakistanskog fotografa Alija Qasima, dok je u Osijeku nagrađena Ide Bura brazilskog autora Arolda Zanyja.

 

 

Sljedeća salonska izložba u Hrvatskoj održala se 1955. godine u Rijeci kada je Fotoklub Rijeka organizirao 1. međunarodnu izložba umjetničke fotografije na kojoj su sudjelovali autori iz Austrije, Italije, Njemačke, Švicarske i Jugoslavije – članovi riječkog fotokluba. Iste godine Fotoklub Zagreb organizira jedanaestu izložbu, a po prvi put uz crno-bijele i fotografije u boji, izlažu se i dijapozitivi u boji. Zanimljivi su prizori francuskih autora koji otkrivaju nove načine fotografiranja, vjerojatno pod utjecajem bressonovskog „odlučujućeg trenutka“ u kojem fotograf u djeliću sekunde mora prepoznati i „uhvatiti“ kompoziciju te intuitivno znati kada pritisnuti okidač. Zanimljivi su i prizori talijanskih autora bliskih neorealizmu, u kojima prikazuju nov način gledanja na okolinu, izbacujući iz kadra ono što smatraju suvišnim, što je vidljivo i na fotografiji Duet Enrica Scondinija. Žiri zagrebačke izložbe glavnu nagradu je dodijelio pejzažnoj kompoziciji Vodena površina fotografa Kan Hing-Fooka iz Hong Konga. Pobjednička fotografija slična je prizorima iz nacionalnog parka Yosemite Ansela Adamsa. Obojica su usredotočeni na varijacije crno-bijele gradacije, bilježeći veličinu i sjaj prirode koju prezentiraju svojim neospornim fotografskim vještinama. Vodena površina odnijela je pobjedu na mnogim umjetničkim izložbama fotografije, poput Primo Concorso Internationale di Fotografia Artistica „Orso d’Oro“ u Bielli gdje osvaja Zlatnog medvjeda te 2a Exposição Internacional de Arte Fotografica u Rio de Janeiru, gdje je reproducirana i na naslovnici kataloga. Općenito je kod fotografa iz Hong Konga primjetno prikazivanje teme prirode, s piktorijalističkim efektom kojem mnogi ostaju vjerni.

 

 

Godine 1957. sve više fotoklubova započinje, odnosno nastavlja s organizacijom salonskih izložbi, pa osim Zagreba i Rijeke, one se priređuju još i u Zadru, Splitu i Vinkovcima. Fotoklub Zagreb te je godine održao 12. međunarodnu izložbu na kojoj je žiri nagradio fotografiju Akt poljske autorice Janine Mokrzyckae. Na fotografiji je prezentirana skladna figura žene koja djeluje neobično snažno i impresivno, a primjetno je kako fotografi općenito temu akta u pedesetima snimaju high key tehnikom u kojoj dominiraju svijetli tonovi.^[ii] Iste je godine Fotoklub Vinkovci u suradnji sa zagrebačkim fotoklubom organizirao Izložbu međunarodne fotografije, za koju je izdan deplijan s popisom izlagača. U Zadru se navedene godine u sklopu 1. ribarske izložbe i festivala održala 1. međunarodna izložba umjetničke fotografije „Čovjek i more“. Ono što u organizacijskom smislu izdvaja zadarsku izložbu jest to da njeno osnivanje nije vezano uz fotoklub, već uz sajam ribarstva, koji je na taj način imao i svoj važan kulturni prilog. Te 1957. su još dva kluba pristupila organizaciji salonskih izložbi: Fotoklub Split je organizirao 1. internacionalnu izložbu fotografije na kojoj su sudjelovali fotoklubovi iz devet zemalja, dok su članovi Fotokluba Rijeka održali 2. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije.

 

 

Da organizacija salonskih izložbi na globalnoj razini postaje sve popularnija, potvrđuje i podatak kojeg donosi časopis Foto-kino revija, prenoseći podatak američkog časopisa PSA Journal u kojem je navedeno da je 1957. godine u svijetu održano ukupno 140 međunarodnih izložbi umjetničke fotografije.^[iii]

Druga po redu izložba Čovjek i more u Zadru održala se u srpnju 1958. u prostorijama Moderne galerije, što nije bila česta praksa za ovakve manifestacije jer su većinu izložbi, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, organizirali fotoklubovi ili nacionalna fotografska udruženja. U predgovoru kataloga, Zvonimir Brkan fotografiju naziva „specifičnom umjetnošću novog Zadra, Zadra, koji nastaje“,^[iv] a po broju pristiglih radova stajala je uz bok međunarodnim izložbama u Zagrebu. U kategoriji „čovjek i more“ i u slobodnoj temi nagrađeni su portreti, a na izložbi je prikazana i fotografija Tuš Borisa Ignatovicha, nekadašnjeg člana grupe „Oktobar“, pionira kolektivističkog fotožurnalizma i člana fotoagencije Sojuzfoto.^[v] Iste se godine znatan broj aktivnosti održao i u riječkom fotoklubu koji organizira 1. međunarodnu izložbu umjetničke fotografije “More”, koja tematski dosta nalikuje zadarskoj, a na kojoj izlažu autori iz 12 zemalja.

 

 

Sve veća popularizacija fotografije dovodi do porasta broja prijava, pa često namjera organizatora da prezentira što više zemalja, znači i velik broj izloženih radova. Nedostatak kritičnosti žirija u odabiru radova često je rezultirao prikazivanjem fotografija širokog tematskog raspona i neujednačene kvalitete, što je vjerojatno rezultat uvjeta da se na izložbama predstavi barem po jedan autor iz svake prijavljene zemlje.

Struktura fotografskih salona bila je uglavnom zasnovana na geografskom ključu. Naime, izložene na panoima, fotografije su bile grupirane po državama iz kojih dolaze autori. Tako se na jednom panou moglo vidjeti, primjerice, pejzažnu fotografiju, portret i akt, tematski posve raznovrsne radove. Često su panoi bili raspoređeni u svojevrsni labirint nekoliko radova, kako bi se uspjelo izložiti što veći broj fotografija. Ovu tendenciju zapažamo i na pojedinim europskim salonskim izložbama, gdje su zidovi su bili posve prekriveni  snimkama, primjerice na međunarodnim izložbama u Bordeauxu. Posjetiteljima je takav način rasporeda zasigurno bio nepoticajan, pa se pored velikog broja radova vjerojatno prolazilo na brzinu, dok je nedovoljan tekstualni opis u katalozima, ne samo o izloženim fotografijama već i o autorima, ostavljao mnoga pitanja o viđenom otvorena. Ipak, u inozemstvu se tijekom 50-ih organizira sve više tematskih izložbi, dok se na prostoru Hrvatske zadržava tendencija takozvanih “slobodnih tema”, ili onih vezanih uz more u slučaju obalnih gradova poput Zadra i Rijeke.

Teme poput portreta, pejzaža i akta bile su u ovom razdoblju dominantne na salonskim izložbama u Hrvatskoj. Iako su se među izloženim radovima mogli pronaći i apstraktni prizori, prevladavao je ipak bio realizam. Unatoč tome što su članovi žirija znali pregledati i do 3000 prijavljenih radova preko 800 autora iz gotovo 50 zemalja svijeta, što je bio slučaj sa zadarskom izložbom iz 1958., konačni odabir radova nije pokazao prizore, primjerice nasilja ili smrti, već su oni najčešće idealizirani prizori čovjekove svakodnevice, osobito vidljivo u drugom dijelu pedesetih. Dok su međunarodne izložbe fotografije u Hrvatskoj u vremenu prije Drugog svjetskog rata održavane samo u Zagrebu, kroz 50-e se one javljaju u šest gradova, što će se do kraja 60-ih ponovno promijeniti kada će salonska kultura ostati aktivna samo u Zagrebu i Zadru.

 

Ante Orlović

 

[i] ABDULAH SEFEROVIĆ, Od prozora u svijet do oznake kulturnog identiteta, u: Međunarodni triennale fotografije Čovjek i more u Zadru, (ur.) Ljubica Srhoj Čerina i Antun Travirka, 2008., 21-30., 21.

[ii] PETR TAUSK, Photography in the 20th century, London, Focal Press, 1980., 163.

[iii] A. ORLIĆ, P.S.A rang lista za 1957. godinu. Foto-kino revija, Jugoslavenski časopis za fotografiju, 2 (1959), 22.

[iv] ZVONIMIR BRKAN, Bez naziva, 2. međunarodna izložba umjetničke fotografije Čovjek i more (katalog). Zadar, 1958.

[v] ABDULAH SEFEROVIĆ, Od prozora u svijet do oznake kulturnog identiteta, u: Međunarodni triennale fotografije Čovjek i more u Zadru, (ur.) Ljubica Srhoj Čerina i Antun Travirka, 2008., 21-30., 21.