50 godina susreta o fotografiji: Les Recontres d’Arles

Nika Petković piše o ovogodišnjem izdanju festivala fotografije Les recontres d’Arles (1. srpnja — 22. rujna 2019.)

Arles, mali gradić na jugu Francuske, smješten na obali rijeke Rhone, već je desetljećima prijestolnica fotografije. Svake godine u srpnju na različitim lokacijama u gradu održava se međunarodni festival koji okuplja najznačajnije umjetnike i kustose iz područja fotografije.

Zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj tradiciji festival je postao svojevrsan zaštitini znak Arlesa, pa je i njegov prvobitni naziv Les recontres de la Photographie (Susreti o fotografiji) s vremenom promijenjen u Les recontres d’Arles. Prvo izdanje festivala održano je 1970. godine, kada su fotograf Lucien Clergue, pisac Michel Tournier i povjesničar Jean-Maurice Roquette u gradskoj vijećnici organizirali tri velike izložbe: jednu posvećenu povijesti fotografskog medija te dvije samostalne izložbe fotografa Gjona Milija i Edwarda Westona. Pedeset godina kasnije izložba Clergue&Weston. First show, First works, postavljena prema Clergueovom kustoskom konceptu iz 1970. godine, samo je jedna od pedeset izložbi kojom Arles slavi okrugli rođendan najstarijeg festivala fotografije u Europi.

 

 

Tjedan otvorenja, osim samih izložbi, upotpunjen je izrazito bogatim programom događanja koji uključuje večernje projekcije, razgovore pred publikom, simpozije, čitanja portfolija, sajam fotografskih knjiga i slično, a sve se to događa na specifičnim lokacijama u gradu. Tako industrijska skladišta iz devetnaestog stoljeća, brojne gotičke crkve i nekadašnja bolnica nazvana prema slikaru Van Goghu (Espace Van Gogh) otvaraju svoja vrata najvećim imenima iz svijeta fotografije. Prema riječima Sama Stourdzea, umjetničkog direktora festivala, Arles je i danas središte susreta, gdje se sklapaju nove suradnje i otkrivaju nova imena, a specifični izložbeni prostori iz godine u godinu predstavljaju izazov u načinu prikazivanja fotografije. U otkrića ovogodišnjeg izdanja ubraja se izložba kolektiva The Anonymous Project pod naslovom The House, predstavljena u prostorijama Maison de Peintres. Krećući se uskim prostorijama tzv. kuće slikara, posjetitelj ulazi u konstruiran dom gdje ga osim starog namještaja, zidnih tapeta i pozadinske glazbe iz šezdesetih, iza svakog ugla dočekuju brojne obiteljske fotografije u Kodachrome bojama. Dirljive, ponekad bizarne, a na trenutke i smiješne situacije zabilježene okom nepoznatih fotoamatera u posljednjih sedamdeset godina, samo su dio ovog velikog projekta koji nastoji sačuvati kolektivnu memoriju jednog vremena, naglašavajući pritom važnost doma u svakodnevnom životu. Istovremeno, izložba pariškog kolektiva The Anonymous Project  primjer je vještog poigravanja s pojmom nostalgije u suvremenom kontekstu, kojoj se prepušta gotovo svaki posjetitelj privučen jedinstvenim bojama i predmetima iz prošlih vremena. Tema doma, pretežito fokusirana na pitanje stanovanja u Velikoj Britaniji u sedamdesetima i kasnije, precizno je obrađena kroz grupnu izložbu Home Sweet Home, a uključuje fotografije poznatih autora poput Martina Parra, Johna Myersa, Edmunda Clarka, kao i mlađu britansku generaciju umjetnika kojoj pripadaju Juno Calypso, Natasha Caruana i brojni drugi.

 

 

U važnije tematske sekcije ovog izdanja festivala uklapa se i ona pod naslovom On the edge (Na rubu), čije izložbe u najvećoj mjeri propituju pojam teritorija i granica u suvremenom svijetu. Kustos Michel Poivert, poznat i kao autor knjige La photographie contemporaine, potpisuje koncept izložbe Datazone francuskog fotografa Philippea Chancela, postavljene u impresivnom prostoru gotičke crkve Église des Frères-Prêcheurs. Promatrajući Chancelovo petnaestogodišnje istraživanje osjetljivih područja Zemlje i dokumentiranje najalarmantnijih simptoma njezina propadanja, nije teško identificirati kojem konkretnom fotografskom žanru autor pripada. U pitanju je jedan klasičan dokumentarni pogled  koji iako temeljito prikazuje traume izazvane deindustrijalizacijom i različitim katastrofama od Kine, Afrike pa sve do SAD-a, u suvremenoj umjetnost nažalost ne predstavlja značajno otkriće.

 

 

Značajan doprinos temi granica predstavlja izložba Walls of Power (Zidovi moći), koja kroz fotografiju, film i skulpturu propituje otvorenost europskog društva. Podijeljena u tri cjeline – zidovi utjecaja, zidovi segregacije i zidovi migracije – ova grupna izložba obuhvaća radove brojnih autora, među kojima se posebno ističe u Hrvatskoj već nagrađivani rad Aura: F37 fotografa Davora Konjikušića.

 

 

Zanimljiva je činjenica da je prošlogodišnje izdanje festivala zaključeno oštrom kritikom javnosti. Nedovoljan broj umjetnica zastupljenih u sklopu festivala, natjerao je brojne umjetnike i kustose da u listu Liberation objave otvoreno pismo upućeno umjetničkom direktoru festivala Samu Stourdzeu, zahtijevajući u budućnosti rodno raznolikija izdanja najstarijeg festivala fotografije. Stoga je teško oduprijeti se dojmu da ovogodišnji tematski opus izložbi, već pomalo izlizanog naslova My body is a weapon (Moje tijelo je oružje), ne predstavlja svojevrstan pokušaj ispravljanja takve pogreške. Izložba čehoslovačke umjetnice Libuše Jarcovjakove, kao i grupna izložba pod nazivom Restless Bodies. East German photography 1980-1989., podliježu pomalo stereotipnoj tematizaciji života u bivšim komunističkim zemljama pa je tako u oba slučaja fotografija predstavljena kao medij kroz koji su umjetnici izražavali slobodu mišljenja s posebnim fokusom na tijelo i noćni život. Prostor velikom broju umjetnica pružen je i u cjelini naslova Rereading pa su tako u već spomenutom prostoru Espace Van Gogh izloženi radovi poznatih ženskih imena iz svijeta fotografije poput Helen Lewitt. U sklopu izložbe Unretouched Women veliko otkriće predstavlja rad umjetnice Abigail Heyman. Fotografska knjiga Growing up Female: A Personal Photo-Journal iz 1974., u kojoj se isprepliću mladenački dnevnički zapisi s fotografijama snimljenima iz nježne ženske perspektive može se definirati kao preteča foto-dnevnika, u kojoj feministički pogled i stav pronalaze suptilan put do suvremenog gledatelja.

 

 

Da je Recontres d’Arles i danas jedan od festivala na kojem možemo naići na prava osvježenja u pristupu koncipiranja izložbi potvrđuje i izložba Modernity of Passion, nastala u suradnji s polaznicama škole Ecole Nationale Supérieure de la Photographie u Arlesu. U sklopu obrazovnog projekta o kustoskim praksama studentima je pružena prilika da preuzmu ulogu kustosa i iz kolekcije Agnès B. odaberu više od stotinu radova među kojima su oni Jonasa Mekasa, Malicka Sidibéa, Nan Goldin, Massima Vitalia, Ryana McGinleya i brojnih dugih umjetnika. Suvremena izložba, koja osim što uspješno prikazuje jedinstvenost umjetničke zbirke, dokaz je i jednog zanimljivog kustoskog istraživanja o dugovječnosti fotografskog medija i njegove važnosti kroz čitavo dvadeseto stoljeće pa sve do danas.

 

Nika Petković