Ana Vuko u splitskoj galeriji Prostor

Donosimo osvrt na izložbu Ane Vuko pod nazivom Južina u splitskoj galeriji Prostor

Ana Vuko

Južina

[Prostor], Split

22. 2. – 22. 3. 2022.

”Recept” nije mogao biti jednostavniji, ili se to samo tako čini. U malom izložbenom prostoru smještenom u prizemlju znamenitog splitskog “Kineskog zida”, izložbeno-kreativni hub jednostavno nazvan [Prostor] ugostio je izložbu Ane Vuko. Dizajnerica i fotografkinja koju ćemo nerijetko sresti i u programima Galerije Spot, predstavlja se serijom nazvanom Južina. Različitih formata, smještene na razne visine i u međusobne odnose čije će značenjske poveznice svatko zamisliti (ili možda prepoznati) za sebe, fotografije se iz izložbenog protežu i u vanjski prostor, na zidove moćne stambene zgrade kroz čije “procijepe” prodire pogled prema Kozjaku i okolnom gorju.

Rođena Splićanka, Ana Vuko specifičnom topografskom metodom snima mjesta koja su joj neka vrsta uporišta za preispitivanje vlastitog identiteta. Već samim naslovom implicirajući na osjećaj težine nastale kao posljedica specifičnog niskog tlaka zraka (ili kako to popularno nazivamo “pritiska” nastalog pritjecanjem vlažnog zraka s juga), a koji se odražava i osobitim stanjem svijesti, autorica se jednostavnim postupkom bilježenja “osvrće” uokolo sebe. Zapaža detalje čija boja i specifični ugođaj naslućuju mediteransko okruženje, no bez ikakve potrebe da ga prepriča ili obogati bilo kojim dodatnim izražajnim sredstvom.

Pomalo ohlađeni u tonovima prevladavajuće plave, prizori koje Vuko snima nijemi su svjedoci preostali nakon niza zbivanja i intervencija: mjesto za reklamu, zabatni ulazi na stupovima, bočne plohe zgrada čija dispozicija i redovito nezanimljiv izgled ukazuju na turistički najam – sveto pismo globalne egzistencije kojoj je sve podređeno. Mnogo toga djeluje improvizirano, “šporko” i kaotično, kako je zabilježeno u popratnom tekstu, onako kako to već bude “kod nas” – prepušteno na volju pojedinaca koji unatoč ljepoti koja ih okružuje prostorom raspolažu isključivo kako bi zadovoljili svoje osobne potrebe. Taj se dojam o Splitu, u krajnjoj liniji, zamjećuje i u njegovom najvrjednijem dijelu – Dioklecijanovoj palači koja je tijekom toplijih mjeseci zalivena slatkastim pićima koja se piju iz plastičnih kanti, sve većih i većih kakva je i pohlepa suvremenih turista i ostalih nomada koji su se posljednjih godina doselili u grad.

Išarane površine vanjskog prostora “Kineskog zida” poprište su snimki automobila parkiranih u procijepe koji zasigurno nisu projektirani u tu svrhu. Mentalno-urbani okvir Spinuta, gradske četvrti u kojoj je Vuko odrasla, jednostavnim formalnim vizualnim rječnikom ukazuje na polazišta umjetničina autoreferencijalnog postupka: riječ je o okruženju koji karakterizira jedinstven spoj građanske jezgre s prijelaza 19. u 20. stoljeće uz čiji rub rastu nove stambene zone, nevidljive iz uređenih parkova, no raspoznatljive u urbanoj konsolidaciji splitske jedinstvenosti. Porijeklo tog splitskog dijela seže daleko u povijest, no vjerojatno će ga edukacija i sport najjače obilježiti u suvremeno doba; u vrijeme čije specifičnosti detektira i Ana Vuko, a čije fotografije ocvale agave, “nespretnih” popravaka i dorada na pročeljima i niz kolorističkih specifičnosti raspršuju valovi, najavljujući promjenu smjera vjetra. 

Sandra Križić Roban