“Buđenje” Olge Karlovac
O izložbi Buđenje umjetnice Olge Karlovac piše Ela Junaković. Izložba je otvorena u Galeriji MODRO od 19. svibnja do 3. lipnja 2023.
Olga Karlovac, iz foto-knjiga Beofre winter, The disarray i Escape
Fotografska izložba Olge Karlovac pod nazivom Buđenje/Awakening otvorena je 19. svibnja u Galeriji Modro, a radove koji su već predstavljeni publici u Belgiji i Engleskoj, bilo je moguće pogledati u Zagrebu do 3. lipnja. Olga Karlovac umjetnica je koja se isključivo bavi crno-bijelom fotografijom, a svoje je radove već izlagala diljem svijeta, ponajviše u Londonu i ostatku Velike Britanije te ih je objavila u nekoliko časopisa kao što su Black+White Photography Magazine, Der Standard, Inspired Eye, itd.[1] Djela objedinjena na izložbi dio su foto-knjiga Before winter, The disarray i Escape koje je autorica samostalno objavila
Serija fotografija izložena u zagrebačkoj galeriji tematski varira od portreta do urbanih scena. No svi su ti naizgled uobičajeni prizori i često viđeni motivi uhvaćeni kroz objektiv na poseban način u kojemu se prepoznaje jedinstveni rukopis umjetnice. Fotografije nadrealnih, gotovo apstraktnih i sasvim poznatih svakodnevnih motiva u promatraču pobuđuju osjećaj mirnoće, ali i nelagodne užurbanosti kišnoga grada. Naglašene emocije kod gledatelja očekuju se jer slike prikazuju prepoznatljive figure uhvaćene u maglovitim, izobličenim scenama. Mistične sjene ljudi i građevina doimaju se gotovo kao romantičarski motivi reinterpretirani u duhu novog vremena u kojem je grad uvijek u pokretu. Na fotografijama je jasno vidljiv kontrast brzine i spokojne usporenosti. Brzina, odnosno pokret, naglašena je produljenom ekspozicijom koju autorica koristi kako bi zamaglila scene, dok se mirnoća očituje u pretežno praznim prostorima sa svega nekoliko likova. Siluete anonimnih ljudi, čiji oblici jedva sugeriraju ljudsko biće, kreću se kao duhovi kroz nejasan prostor. Ključni motiv na uličnim fotografijama je kiša – kiša koja je natopila grad, kiša koja nas proganja, kiša koja nam ometa pogled ili u ovom slučaju objektiv fotoaparata. Nedostatak boje na fotografijama, zajedno s izduženim figurama koje izgledaju kao da se prelijevaju ili kao da su zamrljane, mogao bi nas prevariti: kao da ne gledamo u fotografiju već u crtež ugljenom koji je umjetnica prebrisala suhom krpom i pritom razmazala pigment na papiru. Zrnata tekstura naizgled jednaka gruboj teksturi papira dodatno pojačava taj dojam. Na taj način slike postaju rezultat grafičkog bilježenja prostora koji nas okružuje. Upravo to „crtanje“ kroz medij fotografije ove radove čini toliko jedinstvenima i fascinantnima po pitanju tehnike. Olga Karlovac posjeduje sposobnost da realnu scenu pretvori u nadrealnu samo uz pomoć fotoaparata. Dugom ekspozicijom elementi kompozicije bivaju svedeni na mrlje, a detalji koje možemo razaznati na isti način kao i one na impresionističkim slikama, su krajnje reducirani. Svjetlost je još jedan bitan element s kojim se autorica poigrava. Svojim fotografskim okom pretvara obično svjetlo ulične svjetiljke u fantastično ambijentalno titravo svjetlo, hvatajući realnost mračnog prostora s jedinstvenim izvorom svjetla kao jedinog, čak zasljepljujućeg orijentira. Portreti su pak zamagljena lica, poput duhova koji se raspršuju u dim; lica koja izlaze iz tame i u njoj nestaju. Radi njihove zrnate teksture i zamućenih linija, ovi portreti podsjećaju na neke od najranijih primjera fotografija iz vremena piktorijalizma. Tu vrlo specifičnu teksturu i veo magle nad uhvaćenim scenama u svojim radovima Olga Karlovac objedinjuje jedinstvenim likovnim jezikom. Također, takvom estetikom autorica uspješno kroz svoju fotografiju prenosi jedan nostalgičan, melankoličan sentiment koji se provlači kroz individualne radove ali i čitavu seriju.
Fotografije postava izložbe: Sanjin Kaštelan
Fotografija koja izgleda kao zamagljena veduta, a koja je iskorištena za naslovnicu kataloga, moguća je referenca na najstariju sačuvanu fotografiju. Pogled kroz prozor u Le Graceu autora Nicéphorea Niépcea iz 1827. godine, snimljen u Saint-Loup-de-Varennes, prikazuje krovove dvorišnih zgrada, baš kao i fotografija Olge Karlovac koja vjerojatno prikazuje pogled s prozora na okolne kuće, dimnjake i antene. Osim toga, autorica iskorištava sve što bi se iz današnjeg rakursa moglo smatrati nedostatkom prve fotografije – teksturu i neizoštrenost – kako bi svojim radovima podarila autentičnost i karakter. Preklapanje motiva na gotovo rendgenski način nalikuje i na fotograme (tehniku fotografiranja bez fotoaparata uz pomoć papira osjetljivog na svjetlo) na kojima je takvo sudaranje motiva na slici često.. Na taj način motivi koji su u stvarnosti čvrsti i stabilni dobivaju novo svojstvo lakoće i doimaju se nerealno ili snovito.
Među istaknutim radovima s izložbe su dvije kompozicijski jednake fotografije koje prikazuju scenu iz tramvaja. Četiri prozora jednih tramvajskih kola uokvireni su crnilom noći; to je jedini prostor koji okružuje vozilo i simbolizira element izoliranog svijeta koji putnike (barem privremeno) čuva od nevremena. Prepoznajemo jedino blještava fluorescentna svjetla i nekoliko putnika, svakog u svojim mislima. Korištenjem duge ekspozicije autorica ponovno dočarava promet, hladnoću grada, zamagljene prozore tramvaja jednog kišnog dana. I ovdje primjećujemo već spomenuti lajtmotiv serije – kontrast žustrog pokreta i praznine prostora koji okupira zamišljena, jedva raspoznatljiva figura. Kao što slikari imaju sposobnost modeliranja lica u svega nekoliko poteza kista, ova lica su naznačena u svega nekoliko mrlja, a što pridonosi da tako predstavljene osobe ustvari postaju anonimni akteri, odnosno, bilo tko od nas.
Buđenje kao trenutak u kojem prestajemo sanjati, primjeren je naziv izložbe na kojoj Olga Karlovac uspijeva fotografijom zabilježiti stvarne scene na nadrealističan način: kao iz sna, kad ništa nije moguće točno identificirati, gdje ništa nije precizno, a oblici, ljudi, predmeti i scene stapaju se jedni u druge. Sam trenutak buđenja označava granicu između sna i jave, točnije – trenutak kad nismo sigurni postoji li uopće ta granica i gdje bismo je povukli. A taj trenutak sličan je onome dok promatramo ove fotografije koje upravo tu granicu čine još manje jasnom. Olga Karlovac koristi sve „anti-tehnike“ fotografije, sve što bi se u tradicionalnom korištenju medija smatralo pogreškom, ono zbog čega takva fotografija biva “otpisana”. Korištenjem takvih „grešaka“ i „slučajnosti“ u svom radu umjetnica postiže suprotno, uspijevajući realizirati ove fotografije kao tehnički iznimno kvalitetne. Osim toga, ovakvim maštovitim viđenjem stvarnosti autorica je transformira i dozvoljava nam da kroz njezine oči svakodnevne, posve obične, nezahtjevne scene promatramo kao novu (nad)realnost.
Ela Junaković
[1] Podatak iz kataloga izložbe.