Čuvaj svoju tajnu

Tekst Alme Trauber o seriji “Čuvaj svoju tajnu”  Ivana Posavca 

 

Fotografije nisu nevine. One utječu… i izdaju ono što je skriveno ispod kože… One ne samo da pletu linije i mreže, već tkuju zavjere i bacaju uroke… One su dojmljivi materijal koji priziva duhove. 

Hervé Guibert, The Ghost Image

 

Kada su Ivana Posavca pitali što je za njega dobra fotografija, nije dao jednoznačan i konačan odgovor. Naravno da nije. Prije je to pitanje pokrenulo druga pitanja, otvorilo moguće odgovore, izazvalo bijeg od definicija i objašnjavanja. Utočište je u svakom pokušaju odgovaranja bilo obraćanje fotografiji kroz unutrašnju neobjašnjivost, uvjetovanost, ali i razložnost fotografskog čina. Iz tog razloga još je teže upustiti se u to neizrecivo, ne dati se uvući u zamku opisa, ‘dvostrukosti jezika’, ponavljanja onog što je očito već pokazati i ukazati na potencijalno skriveno, uzvratiti pogled.

Čuvaj svoju tajnu čine nizovi inačica fotografskih serija dnevničkog karaktera koje načinju i otvaraju prostore osobnog, intimnog, autobiografskog i autoreferencijalnog. Međutim, bez definiranog ispovjednog tona, intima se ne razotkriva niti ogoljuje, ona ostaje i dalje skrivena, nevidljiva oku drugih. Izostao je prepoznatljivi i možda očekujući Posavčev kritički (pseudo)dokumentaristički komentar društvene stvarnosti koja ga okružuje, a ukazao se elementaran fotografski govor predmetnog svijeta, urbanih isječaka, gotovo u potpunosti lišen ljudske figure ili kad je i prisutna ona nije središnji fokus interesa.

Za Ivana Posavca ishodište i početak nastajanja ovih fotografija kreće s osobnim iskustvom digitalne fotografije, susretom s drugačijim mogućnostima i izazovima koje postavljaju digitalni procesi u stvaranju slike. Sloboda i brzina kretanja i okidanja omogućuje drugačija formiranja viđenja i u ovom kontekstu, samo za naivnog promatrača, tek naizgled slučajne bilješke fragmenata svakodnevice, svjetlosnih senzacija i apstraktnih struktura. Pri tom, Posavec razotkriva i transformira svakodnevno ukazujući na instrumentarij uspostavljenih međuodnosa i povezanosti ljudi i predmeta razumljivim i vidljivima strukturama i uzorcima potvrđujući da se ”…u tajnoj topografiji naših života otkriva da su one, te slučajne stvari, s nama iz razloga koji tek kasnije mogu, ali i ne moraju, potvrditi svoju dublju zakonitost. Slučajnosti su, čini se, privučene našim osobnim magnetskim poljem…1

U tim fotografijama je i istina o Posavčevom bijegu od fotografske rutine, supostavljanja sebe spram društva koje očekuje i valorizira, društva koje stvara nepotrebna značenja, čitanja, estetizirajuće viškove. U njima je ambivalentnost Posavčevih eksperimenata s uvjerenjima i zabludama promatrača o fotografiji kao mediju koji prikazuje i prenosi stvarnost. Svaka od tih fotografija postaje otvoreni eksperiment s našim senzornim i mentalnim iskustvom. One nisu zatvoreni i fiksni radovi, već omogućuju nebrojene opcije tijekom procesa gledanja, kontakta, ispreplitanja vlastitog iskustva s autorovim. One svjesno izostavljaju ono što je tajna, prisutnost i identitet osoba u trenutku snimanja, anulirajući okularnu funkciju fotografije ali i izbjegavajući opterećenje mogućom metaforom pogleda. Indeksne točke fotografija očituju se u našem poistovjećivanju i dijeljenju iskustva koje nije naše, a da to isto iskustvo nije direktno obuhvaćeno samim fotografskim kadrom. Bivamo uhvaćeni u Posavčev životni narativ, materijaliziran u nelinearnom toku fotografske serije kao što je i sam tijek i ritam pamćenja i zaborava, nevažnog i važnog. U tome prepoznajem sličnosti fotografskih senzibiliteta na koje ukazuje Foucaultovkomentar fotografija Duanea Michalsa: ”…Obrnut proces sastoji se u fotografiranju nevidljivog: ektoplazme, siluete koje okrznu onostrano, anđeli koji zbog odnosa sa ženama gube krila, duše u obliku prozirnih tijela koja se podižu i polagano se otimaju od razodjevenih spavača smrti — sve te figure što opsjedaju fotografije Duanea Michalsa ne odnose se na neko vjerovanje, već na ironiju: tko je ono mislio da fotografija pokazuje to što treba vidjeti? Neke kompozicije sparuju nestanak vidljivog i pojavu nevidljivog…2

Prema Michaelu Friedu3, fotografska praksa je doživjela preokret kasnih 70-ih i 80-ih godina kad su se fotografije u velikim dimenzijama preselile na zidove galerija i muzeja. Tada je uspostavljena sasvim nova veza između fotografije i promatrača te je fotografija dobila novi umjetnički predznak koji do tada nije imala. Fotografija je time naslijedila problematiku izravnog gledanja, nužnog uspostavljanja međuodnosa i iščitavanja sa svim specifičnostima mogućeg diskursa između fotografa – fotografije – promatrača. Premda smatram da iskustvo gledanja Posavčevih fotografija na zidu muzeja ili galerije nije složenije, ugodnije ili uzbudljivije od onog u intimnoj atmosferi privatnog prostora, njihova fiksiranost na zidove galerije pojačava svijest o njihovoj ‘predmetnosti’, pojačava njihovu izravnost i samosvojnost kao umjetničkih objekata. Zelena gumica na travi, ritam bijelih jastuka i svjetlost neonske reklame postaju osobne činjenice i moćni instrumenti. One se tada i u tom kontekstu, prema riječima Dubravke Ugrešić, ostvaruju kao naša mjera svijeta, beskrajnog i nesavladivog svijeta svedenog na kvadratiće.4

 


1 Preuzeto iz: Ugrešić Dubravka (2002), Muzej bezuvjetne predaje, Konzor, Zagreb i Samizdat B-92, Beograd, 184.str.

2 Foucault Michel, ”Misao, osjećaj” (15.10.2013.)

3 Michael Fried je američki povjesničar umjetnosti i kritičar modernizma, profesor na John Hopkins University, Baltimore, Maryland; autor publikacije o suvremenoj fotografiji ‘’Why Photography Matters as Art as Never Before (London and New Haven 2008.)

4 Preuzeto iz: Ugrešić Dubravka (2002), Muzej bezuvjetne predaje, Konzor, Zagreb i Samizdat B-92, Beograd, 45. str.