Filozofija fotografije kao praksa – Vilém Flusser
Na temelju knjige Viléma Flussera Filozofija fotografije – Uvod, Dario Vuger piše o utjecaju fotografije na nastanak „tehničke racionalnosti“ te međusobnom ispreplitanju pojmova: slika, aparat, program i informacija, čime upućuje na promišljanje smisla, potrošnje i proizvodnje slika u suvremenom društvu.
Sve što je do devedesetih godina prošlog stoljeća rečeno o fiotografiji unutar intelektualnih rasprava i pokreta koji se razvijaju pod njezinim posrednim ili neposrednim utjecajem, dobiva radom Viléma Flussera svoje bitno filozofsko utemeljenje. To znači da od trenutka kada njegova knjiga Filozofija fotografije – Uvod postaje šire prepoznata,[1] pred nama sada stoji fotografija kao predmet intelektualne i kulturne povijesti modernog društva i suvremenog načina mišljenja. Upravo zato govorimo o uvodu ili kretanju k jednoj filozofiji fotografije u pokušaju zahvaćanja i razumijevanja njezine povijesne biti, a ne tek o nekoj filozofiji fotografije kao postmodernom idiomu kroz koji svakom fenomenu možemo dodijeliti važnost filozofskog promišljanja. Fotografija u Flussera zato nije samo jedan od fenomena, već je ona utemeljenje ili rez koji označava nastanak tehničke racionalnosti suvremenog društva. Ono što je ovdje posebno važno jest činjenica da je jezik kojim Flusser obrađuje fenomen fotografije po prvi puta jezik stroge filozofske discipline mišljenja, a posebno pritom povezan s tradicijom fenomenologije i egzistencijalizma.
Kako nam govori već u uvodnoj natuknici, za Flusserovo dolaženje do fotografije kao predmeta filozofske refleksije važna su dva velika zaokreta: invencija linearnog pisma u ranoj povijesti civilizacije i posve recentna invencija tehničkih slika.[2] Oba zaokreta impliciraju razvoj specifične kulture i strukture mišljenja, pa je i ova knjiga pokušaj kreiranja filozofijskog rječnika koji bi mogao ponuditi jedan tehnički jezik za dekodiranje kulture slika u kojima ontološko – bitno – središte zauzima upravo fenomen fotografije. Odnos linearnog pisma i tehničke slike pitanje je očuvanja i reprezentacije smisla, pa pojam tehničke slike možemo zamijeniti i konceptom nelinearnog pisma čiji je smisao moguće reprezentirati upravo i samo kroz sliku koja, bijući ipak samo skupom pojmova, tek je tehnički slika. Ove slike realiziraju se kroz aparate koji su i sami rezultat primjene znanstvenih tekstova na tehnologije svakodnevnog života. Tehnička je slika tako stvaran odraz znanstveno utemeljene slike svijeta, “što znači da se, izgleda, nalaze na istoj razini stvarnosti kao i njihovo značenje”.[3] One su neposredne, automatske i tehnički transparentne; kroz tehničku sliku mi vidimo svijet onako kako je on zamišljen u suvremenoj znanosti i kulturi.[4] Pritom tehničku sliku uzimamo kao prozor u svijet, a njezina transparentnost nadomješta potrebu da se o svijetu izrazimo pojmovno; one aktivno utječu na naše mišljenje.
Zbog Flusserova jezgrovitog načina pisanja i propedeutičke namjene njegove knjige, nije moguće ponuditi pregled njezina sadržaja bez značajnog gubitka smisla i izvornosti autorove intencije. Radikalniji od svojih nastavljača u pokušajima kreiranja filozofskih stavova o fotografiji, Flusser kroz Uvod u filozofiju fotografije predlaže stvarnu i dosljednu primjenu hipotetičkog hibridnog rječnika filozofije i fotografije na naše razumijevanje svakodnevnog života i njegova neposrednog okruženja. To znači da ovaj Uvod ima funkciju praktičnog priručnika, odnosno gramatike jedne nove životne prakse. Sažimati ili oportuno se koristiti fragmentima Flusserove knjige, kao i cjeline njegovog životnog rada u filozofiji medija, značilo bi stoga činiti mu veliku nepravdu koja je sumjerljiva još jedino već spominjanom postmodernom cinizmu koji bi ubrzo cjelovitost Flusserova radikalnog zahtjeva pretvorio u sliku radikalnosti nekih drugih nimalo radikalnih nastojanja.
Za filozofiju fotografije kao prakse važna su četiri pojma: slika, aparat, program i informacija. Oni nisu izabrani nasumično, već upravo njihovo ispreplitanje i konceptualna struktura u odnosu s drugim pojmovima vjerno ocrtava sustav mišljenja koji prevladava u suvremenom dobu: “s tim četirima temeljnim pojmovima više se ne nalazimo u historijskom kontekstu pravca gdje se ništa ne ponavlja i gdje sve ima svoje uzroke kako bi moglo uroditi posljedicama […] Svaka filozofija fotografije morat će biti dorasla nepovijesnom, postpovijesnom karakteru fenomena o kojemu promišlja.”[5] Pogledamo li u Kazalo pojmova na kraju Flusserove knjige kompleksnost ove strukture postaje bitno izražena: “Aparat: igračka koja simulira mišljenje […]Slika: značenjska površina na kojoj se elementi slike magijski odnose jedan prema drugome […] Program: igra kombinatorike s jasnim i distinktivnim elementima […] Informacija: nevjerojatna kombinacija elemenata.”[6] Igra, magija, elementi, kombinatorika, samo su neki od pojmova koji neposredno proširuju obuhvatnost Flusserove filozofije fotografije, ali jednako tako pokazuju na koji način iz jednostavne ontologije tehničke slike – ovdje fotografije – možemo kroz nekoliko koraka doći do fenomena koji uvelike izlaze iz obuhvata usko shvaćene teorije fotografije. Svega je nekoliko redaka stoga Flusseru potrebno da bi nam u posljednjim odlomcima Uvoda u filozofiju fotografije pokazao kako pitanje o fotografiji predstavlja u bitnom smislu problem kontrole, odnosno slobode u suvremenom društvu. To nije slučajno. Temeljni pojmovi njegove filozofije fotografije ujedno su i bitni predmeti znanosti o funkcioniranju i upravljanju sustavima – kibernetike.
(Foto)aparat je realizacija suvremene znanosti koja uokviruje naše mogućnosti u pogledu programa koji je upisan u sam aparat kroz njegovu materijalizaciju i kroz njegovu predstavu. Aparatom mi proizvodimo slike, radimo i u određenom se pogledu stavljamo na raspolaganje, postajemo nositelji nekog potencijala; korisnik aparata “obrađuje i pohranjuje simbole”,[7] on informira. Dapače, ovaj oblik rada koji više ne crpi i ne kapitalizira fizičku snagu, već onu duhovnu, Flusser s pravom smatra dominantnim oblikom rada suvremenih društava.[8] Mi svi radimo u službi aparata koji, gotovo bi se reklo, automatski proizvode vlastiti sadržaj. “Stoga se pri analizama kulture umjesto kategorije ‘rada’ mora primjenjivati kategorija ‘informacije’.”[9] Kontrola tehničkih mogućnosti aparata u bitnom smislu predstavlja programiranje slobode kao određene vrste informiranog pristanka na postojeće stanje stvari. Podvrgavanje tog stanja stvari eksperimentu jedna je od važnih subverzivnih mogućnosti aparata i fotografije kao svakodnevne radikalne prakse reorganizacije smisla.
Ako Flusser govori o svom djelu kao eseju, jasno je kako se ovdje radi o jednoj gustoj filozofskoj raspravi kroz koju se centriranjem fotografije kao središnje društvene prakse želi predložiti radikalno novi oblik kritike i djelovanja u suvremenom društvu. Fotoaparat je paradigmatični društveno-kibernetički stroj. Njegovi proizvodi – fotografije – kolaju mrežom koja je i prije pojave društvenih mreža upravo samo društvo te se vraćaju u stalnom povratnom procesu u um fotografa. Jednako tako i “program aparata predviđen je za ostvarivanje svojih mogućnosti, koristeći se pritom društvom kao feedbackom za svoje sukcesivno usavršavanje”.[10]
“Ta četiri temeljna pojma, slika, aparat, program i informacija, spontani su nositelji našeg kozmološkog mišljenja[11] […] Hipoteza koja je ovdje ponuđena pretpostavlja da razmišljamo kako razmišljamo zato što mislimo u fotografskim kategorijama: zato što nas je fotografski univerzum programirao za postpovijesno razmišljanje.”[12] Filozofija fotografije želi stoga u središte prakse fotografije staviti stalnu uputu na osmišljavanje i preispitivanje jezika kojim sebi samima objašnjavamo i predstavljamo smisao naših slika, odnosa sa slikama, potrošnje i proizvodnje slika u suvremenom nam društvu.
Dario Vuger
[1] Originalno, knjiga je napisana na njemačkom jeziku 1983., da bi u vlastitom prijevodu na engleski bila objavljena 1984., a u ponovljenom i još utjecajnijem izdanju 2000. godine. Knjiga je prevedena na oko 25 jezika, a u hrvatskom izdanju naklade Scarabeus objavljena je pod naslovom Filozofija fotografije. Uvod 2007. godine.
[2] Flusser, Vilém (2007) Filozofija fotografije – Uvod. Zagreb: Naklada Scarabeus, 50.
[3] Ibid., 30.
[4] Značajno proširenje ideje o tehničkoj slici Flusser piše neposredno nakon Uvoda u filozofiju fotografije, 1985. godine. Flusser, Vilém (2011) Into the Universe of Technical Images, Minneapolis: University of Minnesota Press.
[5] Flusser, Filozofija fotografije, 116.
[6] Ibid., 123-124.
[7] Ibid., 43.
[8] Ovaj rad očituje se u simultanosti bivanja proizvođačem i sredstvom proizvodnje, “oruđem za neki otuđen rad” kako je Flusser pojasnio u Gestama, gdje je vrijednost zamijenjena funkcijom. Flusser, Vilém (2014) Gestures. Minneapolis: University of Minnesota Press, 11-14. Ova je Flusserova zbirka eseja izrazito poticajna, pa je zato i posebno preporučam kao štivo ‘za one koji žele znati više’.
[9] Flusser, Filozofija fotografije, 44.
[10] Ibid., 71.
[11] Odnosno, naše slike svijeta koja, filozofski izraženo, obuhvaća biće u cjelini njegove povijesti, prirode i odnosa s bitkom.
[12] Flusser, Filozofija fotografije, 117.