Fotograf, vrijeme, mjesto i situacija
Osvrt na fotografsku knjigu Borisa Cvjetanovića “Na pravome mjestu” piše Emma Sabljić.
Naslovnica fotografske knjige “Na pravome mjestu”
Boris Cvjetanović je hrvatski umjetnik i fotograf rođen 1953. u Zagrebu gdje i danas živi i radi. Pohađao je Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Godine 1976. zapošljava se kao kipar-restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu, gdje ostaje do 1984. godine. Svoj prvi korak u fotografsko-izložbeni svijet Cvjetanović je napravio 1981. u zagrebačkom SKUC-u gdje je predstavio izložbu pod nazivom Erotski grafiti. Od 1987. godine postaje urednik fotografije Studentskog lista, a od 1981. redovito izlaže samostalno te sudjeluje i na skupnim izložbama kako u Hrvatskoj, tako i inozemstvu. Njegova fotografska karijera dobiva međunarodnu pozornost kada 2003. godine predstavlja Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu. Danas su njegove fotografije uvrštene u zbirke Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Tokyo Metropolitan Museum of Photography, Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galerije umjetnina u Splitu, te mnoge privatne kolekcije. Njegovo profesionalno djelovanje ostavilo je dubok trag u hrvatskoj fotografiji tijekom posljednja četiri desetljeća.
U svijetu vizualne umjetnosti, fotografija je moćan medij koji ima jedinstvenu sposobnost ovjekovječiti trenutke koji prenose priče. Kamera, to jest fotografi, bilježe fragmente stvarnosti, hvatajući momente koji bi inače ostali nezapaženi. Fotografija je postala sastavni dio društva, novinarstva, umjetnosti i kulture. Tehnološki napredak, posebice prijelaz s analogne na digitalnu fotografiju, učinio je medij pristupačnijim. Fotografije su postale neizostavan dio svakodnevnog života, prisutne na društvenim mrežama, u medijima i osobnim arhivima. Susan Sontag kaže da fotografije imaju vrijednost jer pružaju informacije, one kazuju čega ima, one sačinjavaju inventar, što je vidljivo upravo i u radu fotografa Borisa Cvjetanovića.
Knjiga fotografija Na pravome mjestu predstavlja dvjesto četrdeset crno-bijelih fotografija koje je Boris Cvjetanović fotografirao u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. Na fotografijama su portreti umjetnika i umjetnica raznih disciplina, kao što su Edita Schubert, Ivan Kožarić, Julije Knifer, ali umjetnik prezentira i književne i likovne kritičare, književnike, glumce i druge poznate ličnosti. Na jedan način Cvjetanović je prikazao portret umjetničke scene osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća. Protagonisti tadašnje zagrebačke likovno-umjetničke scene bili su najčešće i prijatelji samog umjetnika, što se na nekim primjerima raspoznaje po njihovoj ležernosti i opuštenosti dok su ispred objektiva. Može se uočiti njegova interakcija s fotografiranim osobama, kako ih postavlja u scenografiju i kako neprimjetno hvata prirodne, intimne trenutke. Širina kadra, koja omogućuje prikaz lokacije i konteksta portretiranih osoba, dodatno obogaćuje radove dokumentarnim elementima jer se pojavljuju vrijeme, mjesto i situacija. Osobe fotografira u njihovim domovima, uredima i dvorištima, što pokazuje upravo taj intimni odnos, povjerenje, prijateljstvo između fotografa i ljudi koje portretira. U situacijama kao što su otvorenja grupnih izložbi, sastanci i druženja, Cvjetanović postaje nevidljiv promatrač i hvata spontane prizore. Time fotografije postaju i arhivi umjetničkih susreta na različitim mjestima. Kroz široke planove rada, ulica i soba, on ističe važnost mjesta u svom radu. Fotografije snimljene na umjetničkim događanjima, u muzejima, galerijama ili ateljeima postaju prostor gdje se umjetnici okupljaju i gdje Cvjetanović pronalazi svoje „pravo mjesto“. Njegovi radovi postaju nositelji kolektivnog sjećanja.
Kao kontrast tim empatičnim i neformalnim fotografijama, u knjizi se nalaze i njegovi novinarski radovi koji objektivno bilježe stvarnost, bez sentimentalnosti. Boris Cvjetanović počinje raditi kao fotograf u novinama krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Novinarska fotografija je narativna, u njoj fotograf mora naći najbolji način za ispričati priču, događaj i pritom ostati objektivan. Fotografija mora biti jasnija i jača od teksta koji ju prati. Njegove novinarske reportaže pratile su velike tranzicije koje se događaju krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, te su pridonijele širem razumijevanju društvenih i političkih zbivanja.
Kolekcija crnobijelih analognih fotografija, sakupljenih u fotografsku knjigu Na pravome mjestu, prenosi raznolikost zagrebačke umjetničke scene koja odiše jedinstvenom kombinacijom intimnosti i dokumentarnog sloja. Osim toga, knjiga prikazuje i drugu stranu umjetnikova rada, onu novinarsku. Ova dvostruka perspektiva čini knjigu još bogatijom i omogućuje nam bolje razumijevanje umjetničke scene kao i društvenog konteksta toga doba.
Emma Sabljić
