Fotografska filozofija – filozofiranje fotografijom

U zaključnim bilješkama o filozofiji fotografije, poziciji fotografije kao bliske suradnice filozofije (pri čemu je moguće, da svojim karakteristikama oduzima onu poziciju koju je u odnosu s filozofijom ranije imala poezija), Dario Vuger sažima svoja prethodna razmatranja, nazivajući ih poticajima. Poticajima za pisanje i razmišljanje o fotografskim slikama, kao i za samo fotografiranje, postupak kojemu mnogo toga prethodi, a mnogo toga događa se posteriori, u složenim i višeznačnim postupcima interpretacije zavisne od jezika sposobnog za artikulaciju brojnih značenja ovoga medija.

U dosad pročitanim tekstovima već smo više puta pomislili na konceptualnu mogućnost jedne fotografske prakse koja bi imala odlike filozofiranja ili kritičkog istraživanja naših nesvjesnih uvjetovanosti u mogućnostima zaista eksperimentalnog i autentičnog djelovanja u svijetu. Filozofiranje fotografijom trebalo bi nam pomoći shvatiti kako se obrat mišljenja s pisma u sliku, a koji opisuju Flusser te gotovo čitava tradicija vizualnih studija do danas, može shvatiti i kao stvaranje novog polja borbe za slobodnu svakodnevicu, kao i jezika koji bi bio sposoban artikulirati tu borbu kao autentično životno nastojanje, a ne kao puki umjetnički ili intelektualni kuriozitet. Vrijedi stoga pokušati ponuditi nekoliko natuknica koje proizlaze iz jednog slikovitog iščitavanja filozofema o fotografiji, ali i jednako tako iz višegodišnje prakse fotografije kao kontinuirane bilješke o vlastitim stanjima u slikama koje nismo mi sami.

• Fotografska filozofija ne znači fragmentarnost u filozofiji niti dubinu u fotografiji. Ona nije puka filozofija fragmenata kao što nije ni puko promišljanje fotografiranja. Fotografska filozofija uzima jednu sliku svijeta i razlaže ju u vlastitim procesima (komponiranja, izokretanja, razvijanja, fiksiranja…) ne bi li se pritom u potpunosti razriješilo sa slikom, a upravo zato kako bismo ostvarili neposredniji odnos sa svijetom.

• Kako stoji u samom nazivu eseja Jeana Baudrillarda – a što je na jednoj drugoj osnovi potpuno jasno i Flusseru – fotografija kao pismo svjetlom u svojoj biti nema ništa slikovno. U njezinu središtu nalaze se vrijeme (svjetlo) i mišljenje (pismo).

• Prije nego što glavnim problemom postaje pitanje slike, filozofija se bavi pojmom vremena. Danas, shvativši da je pitanje slike predmet filozofije, fotografija se mora baviti problemom vremena.

• Filozofija postaje fotografska upravo kroz način na koji estetički afirmira fotografske procese kao elemente stila i razvoja ideja. Fotografija kao proces za filozofiju predstavlja (kritičku) metodu.

• Fotografija postaje filozofskom u naporu suzdržavanja od fotografiranja nauštrb domišljanja razloga i smisla fotografiranja. Filozofija za fotografiju predstavlja moment volje na razmeđu etičkog i estetičkog.^[1]

• Fotografiranje/filozofiranje ovdje ima odlike promišljanja virtualnosti, izvođenja iz aktualnosti te stvaranja uvjeta mogućnosti nekog budućeg aktualnog stanja. Svaka fotografija je efektivno prazan i neprobojan prostor između aktualnog i virtualnog, odnosno ona je jedan intenzitet stvarnog. Ona je model za pogled kao što je filozofija model za mišljenje. Fotografija stoga nije činjenica niti dokaz, iako se njima bavi i bilježi njihovo postajanje. Ovdje se otkriva njezina konceptualna blizina filozofiji.

• Fotografija razmišlja u analogijama, serijama sličnosti. Iako je zamrznuta u pojedinačnoj slici, fotografskoj estetici ponajbolje odgovara eksperimentalna, istraživačka serijalnost koja afirmira blizinu i igru dvaju pojmova: razlike i ponavljanja. Fotografska filozofija afirmira ovu estetiku izraženu u radikalnosti volje kojom fotograf izabire i studira motiv. On ga pronalazi svugdje, ali on se mora i ponašati kao da ga pronalazi u svemu.

• To znači da je temeljna karakteristika fotografske filozofije odgovornost, pomnost, odnosno, obzirnost (mindfullness). Fotografija se, kao i filozofija, odupire zanesenjaštvu. Kao što se filozofija ne stvara stalno i svugdje, tako i za fotografiju vrijedi dostojanstvo suzdržane i same po sebi vrijedne prakse.

• Dopustimo li da fotografija nadomjesti naša sjećanja pukim slikama, ubrzo se pronalazimo kako fotografiramo da bismo se sjećali nečega što nismo imali vremena pogledati. Na taj način fotografije postaju još upečatljivije i izazivaju umjetno čuđenje, jer te slike nemaju nikakva odnosa s našim pogledom. On je, kao i naše mišljenje, tako postao tehničkim pogledom, tehničkim mišljenjem.

• Filozofiranje fotografijom nije samo praksa fotografa, niti stav promatrača fotografije. Ono je konstruirana situacija njihova poželjna odnosa, situacija eksperimentalnog života “bez vlastita svijeta”. Taj eksperiment vrednuje fotografiju više od doživljaja, pa tako onda vrednuje i obzirnost fotografskog oka te odgovornost filozofskog uma, kao jasno i odjelito izraženog života, više nego li kroz iskustvo afirmiranja nekog običnog životnog stila. Između fotografa i gledatelja fotografije zato ne bi smjela postojati bitna razlika.

• Fotografija je do sada bila predmetom najrazličitijih filozofskih interpretacija. Te su interpretacije bile nužan korak k uspostavljanju konceptualnih mogućnosti da sada fotografijom interpretiramo filozofiju, i to filozofiju u njezinim bitnim pojmovnim osnovama.

• I fotografija i filozofija moraju biti proizvodom čuđenja; ono je početak i trajno mjesto susreta filozofiranja i fotografiranja. Proizvodeći pojmove, filozof se nalazi u blizini fotografskog aparata koji proizvodi pojmovne slike. Fotograf se, upotrebljavajući fotoaparat, nalazi u situaciji povlaštenog filozofirajućeg pogleda.

• Ako je umjetnost svoju pažnju okrenula dokumentiranju društvenog života, izvedbi i događaju, tada fotografija kao filozofirajuća praksa svakodnevnog života mora ići onkraj spektakularnog ikonoklazma umjetničkih događaja i ponovno osmisliti mjesto svog pojavljivanja upravo u potpunom afirmiranju vlastitog jezika koji se na taj način radikalno odvaja od svake kritike.

• Neočekivani krajnji cilj fotografske filozofije jest prijateljstvo (philia). U umjetnosti ono uvijek ostaje skriveno i suspregnuto, a zato umjetnost nikada neće imati doista svoju filozofiju. Filozofija i fotografija zajedno polažu pravo na iskazivanje pojmovne međuigre vremena i mišljenja. Također, fotograf pristupa neposrednim pogledom, a filozof neposrednim uvidom te stoga uvijek govore jezikom onoga što je već svima na umu. Za razliku od umjetnosti – za koju govore da je slobodna, a ipak je svugdje nalazimo u okovima institucija i tradicionalne [sic] kulture – fotografiju i filozofiju susrećemo u osnovi našeg zauzimanja za svijet, odnosno u čuđenju njegovim pojavama.

Jednako kao što su upute za praksu, ove bilješke trebale bi biti preduvjet kritičkog razumijevanja svih čitanja o fotografiji koja slijede put nekog filozofiranja, teorije ili likovnog kriticizma. Upravo se u njima kriju i afirmiraju presudna ograničenja fotografske prakse koja, gurajući fotografiju u umjetnost, antropologiju, prazan angažman ili spektakl, ne dopuštaju te, između redova, susprežu razvoj fotografskog jezika koji bi, kao što smo pokazali, mogao imati odlike jednog filozofskog mišljenja. Na tragu toga, sama fotografija više ne bi mogla biti prostim predmetom likovne kritike već važnom suradnicom suvremene filozofije, kao što je to za mnoge filozofe do sada bila poezija. Mnogo problema još treba razriješiti, pa je stoga ovdje riječ tek o poticaju – ipak dovoljno osmišljenom da ga se prakticira kroz fotografski amaterizam.

Dario Vuger

^[1] To znači da fotograf kreće od promišljanja učinka i svijeta koji ostavlja iza sebe nakon fotografiranja, a tek onda snima. Na taj način nikada ne gubi pogled, niti nadomješta mišljenje aparatom.