Fragmenti ekologije slika – Susan Sontag
Kako iz suvremene poplave fotografija ekologijom slike ponovno doći do afekta, na temelju zbirki eseja Susan Sontag O fotografiji i Prizori tuđeg stradanja, piše Dario Vuger.
“Fotografija je najuspješnije sredstvo popularne inačice modernog ukusa, sa svojim žarom da raskrinka visoku kulturu prošlosti (usredotočujući se na krhotine, smeće, čudne stvari; ne isključujući ništa); svojim svjesnim udvaranjem vulgarnosti; svojom naklonošću kiču; svojom vještinom mirenja avangardnih težnji s prednostima komercijalizma; pseudoradikalnim gledanjem s visoka na umjetnost kao reakcionarnu, elitističku, snobovsku, neiskrenu, umjetnu, izvan dodira s velikim istinama o svakodnevnom životu; svojim preobražavanjem umjetnosti u kulturni dokument.”[1]
Iako naizgled tek povijesni komentar o važnosti uloge fotografije u demokratiziranju vidnog polja, ovaj citat pokazuje se važnim za određivanje cjelokupnog stanja kulture, kako u Americi, tako i u Europi stabiliziranima u takozvanom društvenom spektaklu nakon globalnih studentskih i radničkih prosvjeda koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sontag o fotografiji piše iz više perspektiva i u više prilika tokom svoje četrdesetak godina duge karijere kao društvene kritičarke i javne intelektualke bez presedana, na engleskom govornom području, a posebno u okruženju američke kulturne ljevice druge polovine dvadesetog stoljeća. Pa, ipak, njezina filozofska esejistika nikako ne ostaje jednoznačnim kanonom teorije suvremene vizualne kulture, već i ona sama mora biti uzeta kao simptom određenog društvenog i kulturnog konteksta, posebno pak znamo li da je njezino najvažnije djelo, zbirka eseja O fotografiji, objavljeno 1971. godine, pod značajnim utjecajem francuske kritičke teorije, odnosno njezine recepcije u Americi.
Problem, odnosno činjenica s kojom nas suočava Sontag, nazire se u sljedećem: za razliku od (umjetničkih) slika koje su povijesno i semantički rezervirane za prikazivanje određenih sadržaja, fotografska slika dostupna je svima, a njezin sadržaj u tom zaokretu postaje čitav svijet, iz onoliko perspektiva koliko postoji fotografskih kamera i očiju koje kroz njih gledaju na svoje neposredno okruženje. U punom smislu, svaka je fotografija već slika svijeta i odraz određenog nazora na svijet u doslovnom i prenesenom smislu. “Ona je dio, produžetak toga sadržaja, moćno sredstvo njegova prisvajanja, ovladavanja njime”,[2] a na taj način fotografije predstavljaju i posve nov odnos sa sadašnjošću, odnosno temporalnošću svakodnevnog života: “Fotografije daju lažne oblike posjedovanja: prošlosti, sadašnjosti i čak budućnosti”.[3]
Za Sontag značajan je dvostruki odnos koji određuje fotografsku sliku: jedan je povijesni i povezan je s prelaskom iz slikarske slike u sliku svjetlom, a drugi je simbolički i povezan je s prelaskom, takoreći, iz prepričavanja u pregledavanje, odnosno prelazak s teksta na sliku.[4] Jedinstveno ovim odnosima jest dodavanje informativne vrijednosti slici koja se sada pojavljuje kao dokaz i kao kapital. Taj je pak odnos u stalnoj mutaciji između subjektiviziranja stvarnosti (jedinstvenog trenutka snimanja) i njenog opredmećivanja (beskonačnog reproduciranja fotografije). “Kamere definiraju stvarnost na dva načina prijeko potrebna za funkcioniranje razvijenog industrijskog društva: kao spektakl (za mase) i kao predmet nadgledanja (za vladare). Proizvodnja slike također pridonosi stvaranju vladajuće ideologije. Na mjesto društvene promjene dolazi promjena slike. Sloboda potrošnje mnoštva slika i dobara izjednačena je sa slobodom samom.”[5] Još nam je značajnija sada njezina teza iz uvodnog eseja zbirke O fotografiji pod naslovom “U Platonovoj pećini”: “Skupljanje fotografija je skupljanje svijeta.”[6] I, dapače, prikupljanjem fotografija svijet se sakuplja, odnosno, smanjuje. Eksplozija fotografije je kontrakcija svijeta, odnosno doživljaja svijeta koji gura u predstavu. Jednako tome, razvoj filma kao fotografije u proširenom polju tendira kontrakciji umjetnosti u jednu doživljajnu točku – “zamršenu kombinaciju glazbe, književnosti i slike”.[7]
U zaključnim poglavljima spomenute zbirke Sontag nam predlaže stoga, tek u naznaci, jednu ideju ekologije slike kao okvira u kojem bi se trebao smjestiti odgovor na mnoštvo otvorenih problema i paradoksa slike u doba potpuno vizualne kulture. Ekologija slike implicira studij slika u proširenom području svakodnevnog života te u svim segmentima društva kao živućeg organizma. Na taj način, predložena ekologija prefigurira pojavu znanstvene discipline vizualnih studija početkom dvadeset prvog stoljeća. U svojoj posljednjoj zbirci eseja Prizori tuđeg stradanja o tome kaže slijedeće: “Okruženi smo non-stop slikama (tv, internet, film), ali kad je riječ o pamćenju, fotografija se jače u njega urezuje. Sjećanje pohranjuje zaustavljene slike; njegova je temeljna jedinica jedna slika.”[8] Zato govorimo o ekologiji slika, jer upravo slika predstavlja bit svih fenomena naše svakodnevice. Ne radi se, stoga, o filozofiji slike koja svoje mjesto traži iza same slike, već teoriji slikovnih fenomena neposredno povezanoj s našim životom u suvremenom društvu. Osobno joj odgovara afektivna forma filozofijskog eseja u kojem Sontag zasigurno stoji na samom vrhuncu. Kao epilog O fotografiji, zbirka Prizori tuđeg stradanja predstavlja upravo ekologiju slike u raspravi o ratnoj fotografiji i kulturi gledanja koja čini fotografije (ne)učinkovitim apologetima ili oponentima ratnog razaranja.[9]
“Fotografska slika je u samom središtu nove predodžbe o tome što je informacija. Fotografija je tanki isječak prostora kao i vremena. U svijetu kojim vladaju fotografske slike, a sve granice (kadriranje) čine se proizvoljnima, sve se može razdvojiti ili izdvojiti iz slijeda: samo je potrebno drugačije kadrirati sadržaj. (Obratno, sve se može spojiti s nečim drugim.) Fotografija pojačava nominalističko viđenje društvene stvarnosti kao one koja se sastoji od malih jedinica očito beskonačnog broja – jer je broj fotografija koje se mogu uslikati beskrajan. Kroz fotografije svijet postaje niz nepovezanih, samostojećih čestica; a povijest, prošla i sadašnja, zbirka anegdota i beznačajnih događaja.”[10]
Ukratko, promišljanja o fotografiji Susan Sontag zbog mnoštva prešutnih uzora i referenci predstavljaju polazište za novo iščitavanje fragmenata suvremene filozofije kao fotografije drugim sredstvima, odakle i sama ekologija slike dobiva još važnije i šire značenje. Kritička teorija društva francuske škole, heideggerijanska filozofija tehnike, promišljanja iz područja semiologije i kibernetike, zajedno imaju bitnog udjela u onome što Sontag svojim pisanjem određuje mogućnošću da se tek nekoliko desetljeća kasnije kristalizira nešto poput filozofije fotografije, bez obzira shvaćamo li njezine eseje pukim filozofemima, kulturnom kritikom, teorijom fotografske slike ili intelektualnom provokacijom. Shvaćena u svojim bitnim posljedicama, ekologija slika kroz pročišćavanje vidnog polja informacijski opterećene svakodnevice dolazi u blizinu provokativnog zahtjeva za erotikom umjetnosti. Parafrazirajući zaključak eseja “Protiv interpretacije”, u kojem se pojavljuje ovaj znakovit koncept, reći ćemo kako cilj svih komentara o fotografiji sada treba biti taj da nam fotografije – a prema analogiji i naša vlastita iskustva – postanu više, a ne manje stvarne. Uloga kritike jest pokazati kako je to što jest, čak i da jest to što jest, umjesto pokazati što to znači.[11] U ekologiji slike, erotika fotografije znači naprosto obnovu čuđenja, odnosno sposobnosti da nas fotografije neposredno aficiraju umjesto da nas utapaju u bezličnosti svoje svakodnevne pojave (poplave).
Dario Vuger
[1] Susan Sontag, O fotografiji, Naklada EOS, Osijek 2007., 95.
[2] Ibidem, 110.
[3] Ibidem, 118.
[4] Usp. primjerice ulogu portretne minijature u odražavanju obiteljske prošlosti koja se nakon pojave fotografije sve više počinje smatrati pukom mitologijom upravo uslijed fotografskog realizma bez presedana: dok fotografija govori za sebe, slikarski portret daje značenje nečem govorenom.
[5] Ibid., 126.
[6] Ibid., 11.
[7] Susan Sontag, Stilovi radikalne volje, Mladost: Zagreb 1971., 110.
[8] Susan Sontag, Prizori tuđeg stradanja, Algoritam: Zagreb 2005., 21.
[9] U tom pogledu instruktivna je i knjiga Sandre Vitaljić, Rat slikama – suvremena ratna fotografija, Algoritam: Zagreb 2013.
[10] Susan Sontag, O fotografiji, 25.
[11] Usp. Susan Sontag, Against Interpretation and other essays, Farrar, Straus and Giroux: New York 1961., 14.