Glorija Lizde u splitskom Kvartu

Donosimo osvrt na izložbu Glorije Lizde Osob(n)a koja se tijekom lipnja 2021. mogla pogledati u splitskoj Galeriji Kvart. 

Izložba Osob(n)a, Galerija Kvart, lipanj 2021.

Nevelika površinom, ali neizostavna kao mjesto promicanja suvremene umjetnosti, Galerija Kvart koja pripada istoimenoj umjetničkoj udruzi, okupljenoj oko Borisa Šituma, Milana Brkića i Rina Efendića, tijekom lipnja ugostila je fotografkinju Gloriju Lizde (Split, 1991.). Smještena na Trsteniku, nedaleko još i danas fascinantne urbanističke i arhitektonske “perjanice” Ive Radića u sklopu Splita 3, neizostavan je dio mikrozajednice koja svoje umjetničke intervencije i realizacije izvodi već petnaestak godina kako u galerijskom, tako i u javnim prostorima.  

Glorija Lizde svoju izložbu velikim dijelom “zahvaljuje” tuđim rukama – onima svojih roditelja i sestre. Svakome od njih dala je jednokratnu kameru s po jednim filmom, kojim su zatim interpretirali njezino fizičko postojanje, ali i pokazali razlike u njihovom međusobnom odnosu. Nizovi od po 24 fotografije posve obične produkcije, povjerene vjerojatno nekom lokalnom studiju, prikazuju umjetnicu u raznim situacijama, svakodnevici, druženjima, dok pozira, šeće, puši i pije kavu, smije se i slično. Zanimljivo je, nakon prvog pregleda, postupno početi uočavati razlike u načinima kako je članovi obitelji percipiraju – sretnu, ili ozbiljnu, nerijetko zamišljenu. 

Za ovu je seriju umjetnica iskoristila budistički zen-koan “Kako je izgledalo moje lice prije nego su mi se roditelji upoznali?”, dijalošku formu koja je nerijetko u znaku pitanja i proizlazi iz određenih sumnji koje su svima poznate. Osim fotografija koje su snimili članovi njezine obitelji, središnji dio izložbe je tzv. memory quilt, ručno rađen prekrivač na kojima su aplicirane skenirane fotografije. Ova memorabilija najčešće se povezuje uz američku tradiciju, dok je u našim krajevima poznatija izrada drugačijih prekrivača i popluna. Ipak, zajedničko im je druženje za vrijeme njihove izrade, i svijest o prenošenju informacija o obitelji, ili svrsi kojoj je prekrivač namijenjen. Glorijin je prekrivač izrađen od njezine stare odjeće i fotografija koje su ručno ušivene. Ne treba smetnuti s uma da su šavovi koji nastaju iglom do neke mjere u vezi s “ubodom” – Barthesov punctum je ono što nas i u ovom slučaju, poput strelice, probada; punctum je slučaj neke snimke koji nas dotiče, ali i tuče, udara (Roland Barthes, Svijetla komora, 2003: 24.). 

Uz navedeno, još je nekoliko fotografija na izložbi: detalji lica, hiromantijski prikaz, posudica s pramenom kose, ali i snimak trudničke knjižice njezine majke, jedan od “dokaza” bez kojih nije moguće svjedočiti o ranim danima umjetničina postojanja. U svom traganju za identitetom Glorija Lizde nužno se osvrće na najuži krug ljudi koji su je formirali, uz koje je odrasla i u odnosu na koje postavlja svoja pitanja, bez da nužno očekuje odgovor.