Hrabrost pogleda

Povodom nedavnog objavljivanja knjige Marina Viculin: Vrijeme bez namjere, o Marini Viculin piše muzejska savjetnica Galerije Klovićevi dvori, Jasmina Bavoljak

 

Prerani odlazak Marine Viculin (1957.-2015.), dugogodišnje kustosice Galerije Klovićevi dvori, u kojoj je provela radni vijek te posljednjih dvije i pol godine života obnašala čelnu poziciju na mjestu ravnateljice, ostavio je trajnu prazninu u zagrebačkoj likovnoj sredini. Upravo je u svojoj matičnoj instituciji ova agilna promotorica domaće fotografske scene inicirala i seriju fotografskih izložbi pod nazivom Brzo okidanje / Snapshot, koja se tijekom čitave dekade (od 2004. do 2014.) održavala u Kuli Lotrščak. Posvećena doajenima hrvatske fotografije – od, primjerice, Nenada Gattina, Ivana Posavca, Petra Dabca i Josipa Klarice, pa do Jasenka Rasola, Borisa Cvjetanovića i Darija Petkovića, ova izložbena serija studiozno je pristupala predstavljanju recentnih autorskih radova, dok je o njima Viculin nadahnuto pisala u popratnim tekstovima, razmatrajući pritom značenjske vrijednosti i specifičnosti samog fotografskog medija. Snažno podupirući i sasvim mladu fotografsku scenu, Viculin je pokrenula i paralelni izložbeni program pod nazivom Prvo okidanje / First Shot, koji je već početkom ovog desetljeća najavio nova, sada mahom već dokazana imena.

Tekstovi koje je Marina Viculin pisala za ove izložbe, kao i oni za seriju izložbi koju je od 2007. do 2014. kurirala u osječkoj Galeriji Waldinger, okupljeni su u knjizi Marina Viculin: Vrijeme bez namjere, objavljenoj nedavno u izdanju Instituta za suvremenu umjetnost i Igora Kuduza. Na više od 400 stranica, publikacija okuplja sedamdesetak njezinih tekstova, kao i uvodne tekstove ko-urednika Igora Kuduza i Janke Vukmir te kronološki zapis cjelokupnih navedenih izložbenih ciklusa i kazalo imena u knjizi navedenih umjetnika.

Povodom objavljivanja knjige Marina Viculin: Vrijeme bez namjere, u nastavku donosimo tekst Jasmine Bavoljak, muzejske savjetnice Galerije Klovićevi dvori, koju s Marinom Viculin veže dugogodišnja bliska suradnja.

 

Marina Viculin / fotografija: Milomir Kovačević

_

 

Mjesto koje je odabrano za promociju knjige Marina Viculin: Vrijeme bez namjere (Knjižnica Bogdana Ogrizovića) sjajno može opisati knjigu, njezine urednike i samu Marinu. Nenametljivo je, a upečatljivo, ispunjeno mnogim znanjima i značenjima, precizno poslaganog sadržaja, uvijek toplo i na usluzi svima. Ništa reprezentativno, dapače. Od toga bi bolje bilo samo u zlarinskoj knjižnici raditi promociju, i to pozvati sve umjetnike da se na otoku nađu i malo podruže (možda i koju izložbu postave).

Igor Kuduz je zapisao da je knjiga nastala „jer ne mogu ništa drugo“. Tako je i Mladen Lučić prije koju godinu napravio izložbu u suradnji s Ivom Prosoli, Marini u čast, u Galeriji Kranjčar, „jer nije mogao ništa drugo“. Ta nemoć koja nas je sve zatekla te 2015. godine, kada je umrla, ovom knjigom je na neki način nadvladana i prevladana. Kažu Janka i Igor da su je dvije godine spremali, ali ona je na neki kontemplativni način nastajala puno duže, jer i Janka i Igor su bili u njezinom krugu prijatelja pa su tako za nju „uvijek i jedino bili njezina stvarna obitelj“, u njezinoj blizini ili na dohvat nekog od njezinih putovanja. Tako je Igor mogao napisati kratku emocionalnu posvetu njihovom odnosu i njegovom velikom gubitku u uvodniku knjige, a Janka je briljantno proanalizirala njezin opsežan rad na dva projekta (Snapshot i Galerija Waldinger) na početku knjige.

Ja sad mogu samo ponešto dodati što u knjizi nije vidljivo, manje je poznato ili se za to ne zna.

Marina sama je cijeli život bila na neki način okružena fotografijom i prije svega filmom. Kći Zlarinjanina i redatelja Hrvatske televizije Ante Viculina pratila je mnogobrojna snimanja na otoku, u nekima i sama sudjelovala te bila stalno u doticaju s tekstopiscima i scenaristima tih prekrasnih dokumentaraca, prije svega Irenom Vrkljan. Majka joj je bila lektorica i Marinina čistoća i preciznost pisanja dijelom je i proizašla iz majčinog „drila“, ali slobodu da vidi drugačije i drugo u fotografiji dobila je od Nenada Gattina, kojem je, uz njegovog stalnog asistenta Vinka Nikolića, bila „druga“ asistentica. Najbolja prijateljica joj je bila Mira Gattin, dokumentaristica iz Muzeja suvremene umjetnosti, i s njom je provodila dane i sate u raspravama o artu. Imala je svoju Mamiyu i aktivno se bavila snimanjima i uvećavanjima. Ispekla je zanat kod najvećih, braće Gorana i Nikole Tačevski koji su napustili Hrvatsku, ali su svojim radom na Marinu ostavili veliki trag.

Kada smo na sastanku Stručnog vijeća „uprle“ da Mariju Braut i njezinu retrospektivu iz Gradeca prebacimo u „veliku kuću“ – Muzejski prostor, znale smo da je najvažniji korak napravljen. Poslije je sve već išlo lakše.

Bila je vrlo sigurna u to što vidi i što može vidjeti u fotografiji, odnosno u to da mora tragati za nečim drugim. To joj je davalo „hrabrost“ pogleda. Nikada nije popuštala, usmjeravala je fotografe i ponekad im nešto spočitavala, ali je uvijek znala što hoće. Teško ju je bilo nagovoriti da napravi izložbu nekome tko nije njezin „svijet“. Ta njezina osobna priča je najčešće u konačnici postala i njezina prijateljska priča. Nije ju zanimalo raditi izložbe ili pisati tekstove onima s kojima se nije mogla družiti. To je bio njezin statement!

I sada, nakon 30 godina, mislim da je imala pravo; tako je imala ljepotu, lakoću, ludičnost stvaranja i druženja. Mnogi su joj to zamjerali, nisu mogli to podnijeti, ali ona se nije dala. Dok je bilo „njezinih“ izložbi u Kuli, moralo je biti i kiflica na otvorenju! To je bila borba na život i smrt.

Priznala mi je jednom da joj se ne da „ravnati“, da bi ona uvijek i najradije samo pisala. I zato je dobro da je izašla ova knjiga koja je tekst prije svega, bez fotografija koje su ponekad taj tekst stavljale možda u drugi plan.

Ovako je sve čisto i jasno.

Marina je izdržala koliko je mogla. Uporna do besvijesti i nepokolebljiva. Bez nje ionako cijela njezina priča o fotografiji više nema smisla. Što je napravljeno, napravljeno je. Put je otvoren.

Sad moraju doći neke nove „snage“ i nastaviti tim (ili možda nekim drugim) smjerom.

 

Jasmina Bavoljak

 

U Zagrebu, rujan 2019.

_

 

 

Marina Viculin: Vrijeme bez namjere

Izdavači: Institut za suvremenu umjetnost / Institute for Contemporary Art & Igor Kuduz
Urednici: Janka Vukmir & Igor Kuduz
ISBN 978-953-8027-09-3
444 stranice, c/b, meki uvez
Prijevod na engleski jezik: Zana Šaškin
Dizajn: Igor Kuduz — D72

Cijena knjige je 150,00 kn, a informacije o kupovini knjige možete dobiti putem e-maila (info@institute.hr).