Igorovi polaroidi

Marina Viculin o radu Igora Kuduza

Ne znam što su drugi zaključili o polaroidima, ali ja ih pamtim kao rupe. Polaroidi na neočekivan način ne bilježe vizualnu situaciju već samo progoreno vrijeme. Ovo sad zvuči vrlo literarno, iako to nije htjelo biti. Htjela sam samo napraviti bilješku da ne zaboravim. A nije mi jednostavno zapisati kako sam uočila što to na polaroidima ne vidim, zapisati sjećanje na ono što sam vidjela da ne vidim i zabilježiti način kako sam to vidjela.

Muči me oblik zapisivanja. I Igora Kuduza je ulovio medij. Ulovio ga je polaroid. Nema tu pomoći, da bi bilo arta moraš se dati uloviti. O onima koji se nisu htjeli uloviti ne znamo ništa pa čak ni to da se nisu dali uloviti.

Polaroidi Igora Kuduza bi htjeli biti neko bilježenje bez predznaka. Jednostavno: Pokaži mi se! Ali nemoguće se vratiti u nevinost. Kada Igor bira polaroid kao medij on zna što je odabrao. Dok se s jedne strane zaista želi odmaknuti od vizualizacije on s druge strane bira ovaj medij ne samo zato što je brz i neposredan već upravo i nadasve zbog njegove „progorene vizualnosti“.

Zanima me kakvo je to značenje progorene vizualnosti, odakle dolazi njegova privlačnost. Rekla bih da je sama ograničena, nedefinirana narav polaroida gotovo erotičnija od Igorovih modela. Što hoću reći? Treba otkriti zašto polaroid ne donosi stvarnu vizualnu informaciju, zašto je bilješka rupe u vremenu. Cijela stvar važi naravno za ove 6,2×9,9 polaroide  za kućnu upotrebu, oni drugi skupi velikih dimenzija svojim neponovljivim karakterom nose sasvim neku drugu priču. Ovi naši su vrlo oskudni i ograničeni, njihova je vizualna bilješka potpuno bazična i to ih čini poljem neograničenih asocijacija.  Odbacuju suvišno, ali upućuju na ono što je van kadra, van kadra u prostor-vremenu! Dobro odabran medij!

Kamera je gotovo uvijek stajala iznad modela. Model, ili njih dvoje u interakciji, je u nekoj neočekivanoj manje ili više erotiziranoj situaciji. I to je struktura. Nešto što bi trebalo sličiti na autentičnu priču. A što se zapravo dešava?

Igor je želio oguliti slojeve, želio se riješiti vizualnog koda, želio je ogoliti bilježenje događaja, ili još bolje želio je ogoliti događaj bilježenja. Oni pod kamerom sami razotkrivaju sve. Ne treba im ni pitanja ni poticaja, svatko od njih već ima svoju vlastitu navijenost. Kada se kočnica oslobodi vrte se sami od sebe.

Možda bi ovdje ipak bilo pošteno preći u prvo lice jer svakome se od nas to može dogoditi. Mogli bismo to biti mi pod kamerom. Pokazujemo sve, i kako želimo da nas se vidi, i to kako gledamo, i s koliko snage možemo ući u suočavanje. Najbolje, najpreciznije i sasvim raskošno razotkrivamo se oku kamere u trenutku kada su nam sve mogućnosti prerušavanja velikodušno ponuđene. Stavimo masku na oči i potpuno se skinemo.

Razmišljam kako moj tekst naizgled okoliša, pred provokativnim scenama gdje djevojke kleče vezane lancima na podu nekog seks-shopa ja pričam o osobinama polaroida kao medija. Bojim li se direktno zarezati? Istina je da dok ovo pišem i ja se razotkrivam kao da klečim na podu pred okom kamere. I tvrdim kako se ne bojim suočavanja s provokativnim objektom reprezentacije, i kako mi se najiskrenije čini uzbudljivijim i erotičnijim taj ograničeni svijet polaroidne rupe. To vjerojatno nije cijela istina, jer tu nastupa moje ograničenje. Naime, ni ja, kao ni Igor, ne mogu nevino ući u ovu priču.

Bez obzira na želje da oguli slojeve i prodre dublje pod kožu vidljivog, njegove kôd je, bio vizualan ili konceptualan, neizbježan i čitljiv. I moj kôd je čitljiv. Već čujem pitanja koja poput prvih kapi kiše bubnjaju po krovu: Postaju li ove sličice izlaganjem u galeriji umjetnost? Ili su one umjetnost već u trenutku kada ih radi umjetnik, jer ih inficiran znanjima ipak radi s konceptom? Jako zgodno, jer to su pitanja od kojih smo svi mi koji se time bavimo odavno odustali. No, kôd je neizbježan pa jedino što možemo činiti je razbijati ga, a čini se da ga razbijati možemo jedino umjetničkom praksom. Zato se bojim da nemamo izbora, moramo se dati uloviti.