Ima li nade za ”neplodna tla”?

Tvrtko Jakovina  o seriji Sandre Vitaljić ”Neplodna tla”

Što smo dalje u prošlosti, to su nam žrtve manje bolne, a događaj manje sporan. Matija Gubec i seljačka buna u Stubici 1573. upravo su takvi, bez obzira što se u događaj, kako su se mijenjali režimi, upisivalo različito značenje. U “narodu” je Gubec bio kralj koji ce izaći iz zemlje i osloboditi potlačene. Kasnije je bio simbol suradnje slovenskih i hrvatskih kmetova koji su se borili protiv feudalaca. Danas je Gubec, kako pokazuje fotografija, medij koji nas vodi u srednjovjekovlje, kao turiste i potrošače. U Gubecu se više ne prepoznaje klasna borba. Međunacionalna je suradnja postala démodé zbog pogoršanih odnosa sa zapadnim susjedima ili podsjećanja na razdoblja kada se na bratstvu i jedinstvu inzistiralo.

Neka su mjesta nekada bila jako važna. Tisuće hodočasnika, voljnih i napola prisiljenih, odlazili su do mjesta koja su legitimirala sustave i ideologije. Srb u Lici ili zagrebačka Dotrščina, jedna su od takvih. Potom su postala posve nebitna, marginalizirana, a spomenici su, ako ne uništeni, onda devastirani. Druga su mjesta sjecanja i zločina, kao Ovčara, još toliko svježa, da mrtvi, od kojih se mnogima ne zna ni grob, još žive, još su ne samo sadašnjost, već i budućnost, jer se tek očekuje razrješenje, sudsko ili drukčije.

Fotografije Sandre Vitaljić pokazuju mjesta važna ljudima, a bez ljudi. Slučajno su to simboli najvažniji stanovnicima Republike Hrvatske. Slični nizovi mogli bi se organizirati i drugdje i drugima. Tla na kojima se nešto zbilo pokazuju dvije stvari: ugodno i neugodno, krvavo i dobro, ako se dogodilo, ne može se izbrisati, ma kako da se sve vraća na iskonsko, prvotno. Takva tla pokazuju kako se značenje mnogih događaja u promijenjenim okolnostima, mijenja, bez obzira što je mjesto, cak i s ljudskom intervencijom, obično isto, golo, slično mjestima gdje se ništa važno nije zbilo. Spomenici se mogu uništiti, može se posve zanemariti zločin, može se i sudski očistiti, ali zbog različitih razloga, pravde ili politike, etike i logike, on se u nekom trenutku ponovo javlja. Živi ostaci obitelji Zec primljeni su u Vladi RH, uz ispriku, zbog onih koji su sada samo ostaci, negdje pod zemljom. Neki od uništenih spomenika, obnavljaju se. O događajima, kao Bleiburgu, koji su desetljećima bili prešućivani ili se o njima govorilo samo negdje, medu “iseljenom Hrvatskom” ili u privatnosti kuca, sada su već dva desetljeća, dnevnopolitička tema. A opet, svako od mjesta na kojima se nešto dogodilo, kad se podvuče crta, gola je zemlja.

„Neplodna tla“ nas doista guše. Oni su mjesta traume i s njima se može komunicirati na dva načina. Može se pustiti da prođe vrijeme, da se jednoga dana pretvore u polu-legendu kao Gubec. Puno je bolje ako bi se o njima govorilo. Smrt se nakon nekog vremena ne vidi, već postane ono što je i bila: priroda, hladnoća, ništa. Zato što se nešto ne vidi, ne znaci da nestaje i da se ne može pojaviti veće no što je bilo.

Kada bi neki povijesni događaj i bilo moguće potpuno istražiti, pronaći sve dokumente, skupiti sva sjecanja, napisati najopsežnije djelo, jednog bi se dana i tako obrađenom zbivanju buduće generacije vratile i iznova ga analizirale. U svemu bi pronašli sasvim nova značenja, koja su ranije bila zanemarena ili posve marginalna i nevidljiva. Pisanje povijesti najprije je nastojanje da se ono što se dogodilo objasni, ali i odraz onoga što se u društvu događa u času kada se piše, onoga što povjesničar nosi u sebi, okružja u kojem radi.

Kako se na taj način u školama nikada ne prikazuje napisano u udžbenicima ili ono što je rezultat povijesnog istraživanja, nije neobično da se prečesto poklanja gotovo slijepa vjera napisanom ili mu se pak uopće ne vjeruje. Prešućivanje neće zaustaviti govor i istinu. Rušenje neće uspjeti uništiti ono što je bilo, kao što ni novi spomenici neće trajno moći usmjeriti interpretaciju. Na kraju ce se sve ponovo vratiti tamo gdje sve počelo.

Sandra Vitaljić svojim fotografijama pokazuje ono što jest. Očito je da ju smeta „neplodnost tla“. Ona ne moraju ostati jalova. U njih ce se stalno upisivati značenja, ali ako se to bude činilo s namjerom da se pokaže sve, a ne prešuti ništa, straha ne mora biti. Problem je samo da ne dopustimo da nas povijest guši, zato jer se ne znamo nositi sa sadašnjošću.