Istinitošću predstavljanja do obvezujućeg učinka

Bojan Krištofić piše o izložbi Tisak, dvadeset i tri kioska fotografa Marka Ercegovića i novinara Igora Lasića koja je u studenom bila otvorena u Novoj Bazi. 

Nedavno zaključena, izložba Tisak, dvadeset i tri kioska fotografa Marka Ercegovića i novinara Igora Lasića, prva u prostoru Nove Baze kustoskog kolektiva [BLOK], na Novoj cesti zagrebačke Trešnjevke, prema riječima organizatorica potaknula je znatno zanimanje posjetitelja, usprkos pandemijskim uvjetima. Kolektiv [BLOK] je, nažalost, na gradskoj sceni civilne kulture bio jedan od pogođenijih ožujskim potresom, budući da im je prirodna nepogoda uskratila mogućnost održavanja javnih programa u prostoru izvorne Baze u Adžijinoj ulici (koja je bila otvorena početkom 2016. godine, te gdje im se i dalje nalaze ured i arhiv), ali su, na sreću, poslije pola godine agonije dobile mogućnost upotrebe drugog, obližnjeg prostora u državnom vlasništvu, koji se za postavljanje samih izložbi suvremene umjetnosti s istaknutim političkim predznakom čini čak i boljim. U svakom slučaju, zahvaljujući izdašnim izlozima nekadašnje drogerije, odnosno prednjim staklenim zidovima, razmjena između galerije i ulice naglašenija je i frekventnija, podsjećajući svojim potencijalom na kultni prostor Galerije Greta, na Ilici između Britanca i Likovne akademije, koji je zbog posljedica potresa po cijelu zgradu pak morao biti posve napušten, pa njegovi voditelji/ce iz Stvaralačke mreže Zebra još uvijek traže novi prostor za novi život Grete. Za to vrijeme, slična biljka kreće iznova rasti na Trešnjevci, noseći i prve plodove. Priče o ova dva prostora i kolektiva koji su u potresu prošli izuzetno loše, u čemu, štoviše, nisu usamljeni, u biti su priče o posvemašnjoj nužnosti otvaranja takvih gradskih, uličnih prostora kulturnim i drugim korisnim sadržajima, posebno u pustim područjima poput većeg dijela Trešnjevke te Ilice od Britanca pa sve do Črnomerca, koja vape za životom što je iz njih protjeran nebrigom, neodržavanjem i nerazumno visokim cijenama najma. Novi život ulice u sebi nosi zametak moguće buduće metropole.
A građanke i građani bi se zasigurno složili, unatoč neprekidnoj informatizaciji medija te rastu kupnje i ispunjavanja usluga putem interneta, kako su značajni punktovi uličnog života – kiosci. U ovom slučaju, posrijedi su kiosci Tiska ili, kako se danas zovu, Centri usluga, budući da se na njima prodaje mnogo više proizvoda ili nudi usluga nego u doba mladosti naših roditelja, baka i djedova, reklo bi se – od igle do lokomotive – a znatno veći opseg posla pred radnice/ke Tiska postavio je i veći broj novih poteškoća, zadataka koje treba obavljati, rokova i zahtjeva koje moraju ispuniti. Nova ekonomsko-socijalna situacija, nastala nakon kraha vlasništva dinastije Todorić i dirigiranja dotadašnje uprave koncernom Agrokora, u koji se ubrajao i Tisak, potaknula je Ercegovića i Lasića 2017. na dugotrajno istraživanje u produkciji [BLOK]-a, tijekom čega su se, komunicirajući i surađujući sa sindikalnim ogrankom tvrtke, koncentrirali ponajprije na individualna iskustva i priče radnica/ika koje, dakako, u pojedinačnim stanjima odražavaju opće. Ishod njihovog istraživanja, skupa Lasićevih tekstova, tj. obrađenih svjedočanstava, i Ercegovićevih fotografija, jest aktualna izložba, za koju bi bilo dobro da obiđe više hrvatskih gradova osim Zagreba, prije svega one iz kojih dolaze snimljeni radnici/e i kiosci gdje rade, poput Ercegovićevog rodnog Dubrovnika. Valja istaknuti kako su, naravno, tokom trogodišnjeg rada autori prikupili puno više materijala nego što su selektirali za izložbu u Novoj bazi, koja kao galerijski prostor ima svoje gabarite, pa to nudi mogućnost širenja (ili sužavanja) postava u kakvom drugačijem prostoru, u različitoj izložbenoj konstelaciji. Osvrnut ću se prvo na tekstove, odnosno svjedočanstva radnika/ica.

Kao prvo, važno je napomenuti da na izložbi svjedočanstva (sva pisana u prvom licu) nisu bila pridružena fotografijama sva dvadeset i tri kioska, čime su autori željeli naglasiti činjenicu da nije svim radnicima kojima su pristupili bilo ugodno niti moguće govoriti o svojim iskustvima na radu kako ne bi ugrozili sama radna mjesta, što ipak dokazuje da im članstvo u sindikatu i njegovo prisustvo u poslovanju tvrtke ne jamči potpunu socijalnu i pravnu sigurnost pa mnoga prava, kakva su se prije procesa tranzicije i privatizacije društvenih dobara podrazumijevala bar ‘na papiru’, tek trebaju biti iznova izborena. Drugo, u postavu izložbe tekstovi ni u jednom slučaju nisu bili pridruženi točno onim radnicima koji se u svojim kioscima vide na fotografijama iznad njih, kako bi se sačuvala anonimnost svjedoka i, dakle, sigurnost njihovih zaposlenja. Činjenica da je takva autorska odluka bila posve neophodna dovoljno govori o stupnju poštivanja radničkih prava sada i ovdje, pogotovo u relativno nisko plaćenom privrednom sektoru maloprodaje, gdje se puno tereta prelama upravo preko leđa onih koji su najizloženiji raznovrsnim pritiscima i ugrozama, a to su, svakako, radnice i radnici. Na tom tragu, osim zahtjeva koje sa sobom novi velik opseg posla, u što se ubrajaju i neplaćeni prekovremeni sati, nemogući za izbjeći ako radnik mora uspjeti pripremiti radno mjesto za prodaju prije početka službenog radnog vremena, odnosno urediti ga po njegovom kraju za idući radni dan, nerijetki su slučajevi da se radnice, pogotovo u noćnim satima na kioscima u relativno izoliranim dijelovima grada, boje i za svoju sigurnost. Za proširenje znanja i informacija o razmjerima ovih problema, iznimno je korisna serija tekstova koje je novinarka Lidija Čulo nedavno završila objavljivati na web-stranici Mreže antifašistkinja Zagreba, Blagajnica hoće ići na WC, čiji se prvi od ukupno pet nastavaka može pročitati ovdje.

Što se tiče dvadeset i tri Ercegovićeve fotografije, sve su svjesno koncipirane veoma jednostavno, moglo bi se čak reći i istovjetno, čemu je razlog to što je autor želio postići najveću moguću objektivnost, odnosno lišiti ih maksimalno svog subjektivnog autorskog udjela, pa se u tome, dakako, ogleda njegova ključna kreativna odluka ove serije. Sve su fotografije vodoravne, a uramljene u okomite okvire formata cca B3 te okružene bijelim paspartuima, čime je postignuta dinamika postava kakva namjerno izostaje na razini foto-obrade motiva. Dvadeset i tri fotografije zaokupile su cijeli opseg izložbenog dijela Nove Baze (osim staklenog pročelja), koji je međusobno podijeljen na dva manja dijela s jednim stupom i dvije arkade, stoga poredane u visini očišta fotografije s tekstovima funkcioniraju kao svojevrsni profani friz, foto-reljef naizgled banalne, a zapravo važne i teške teme naše svakodnevnice. S iznimkom samo jedne fotografije, koja ne prikazuje kiosk kao kućicu već Tiskov tobacco, tj. njegovu unutrašnjost, s prisutnošću višeplanske perspektive i likom radnice na različitom položaju nego na drugim fotografijama, sve ostale fotografije prikazuju frontalni prizor pročelja kućice kioska, bez izgrađenog ili prirodnog okoliša koji bi ga mogao dodatno kontekstualizirati, tjerajući promatrače da poglede usmjere isključivo na radnike/ice i hrpu proizvoda kojima su okruženi i koji određuju njihovu radnu stvarnost. Drugim riječima, tvrdi minimalizam stvaralačkog postupka de facto naglašava natrpanost motiva, što pojačava kolorizam koji je također vrlo dokumentarne naravi, tj. ne proizlazi iz specifičnosti fotografske tehnike nego reflektira bezlično šarenilo konzumerističkog raja, opredmećeno bogatom ponudom kioska. U takvim uvjetima, ljudi su ponajmanje prisutni, no progovaraju kroz pisana svjedočanstva, što čini suptilni i uvjerljivi kontrapunkt, koji predstavlja političku kičmu ove umjetničke reportaže. Prema riječima fotografa Ercegovića, autorskom duu bilo je najvažnije da njihovi pisani i fotografski dokumenti predstavljaju neupitnu istinu, te su u tome i uspjeli. Istinitost reprezentacije, kako ovaj primjer pokazuje, nužno potiče angažirani, obvezujući učinak.

Bojan Krištofić

*Fotografije postava: Srđan Kovačević