Izdvojeni, traženi, ne i nađeni

O izložbi Máj/My njemačke umjetnice Stephanie Kiwitt, održanoj ljetos u Galeriji Spot, piše Sara Simić

 

U izložbenom prostoru Galerije Spot nalazimo fotoknjigu rastavljenu na dijelove, stranice od broja 5 do 101. Fotografije su postavljene na zid galerije, posljedično prekrivajući poleđine stranica bivše foto knjige. Gledatelj se, gotovo nezaobilazno, pita o sadržaju s pozadine. Zašto je baš odabrana ta prikazana strana? Iako nesvjesni toga, već ovim početnim pitanjem ulazimo u područje umjetničkog istraživanja Stephanie Kiwitt, njemačke fotografkinje s trenutno belgijskom adresom.

 

 

Izložba Máj/My u relativno malom broju radova budi i preispituje osjećaje i ostavštinu bivšeg sistema u Češkoj, ali i cijeloj Srednjoj Europi, koji je obilježio brojne ljudske sudbine. Motivi na radovima Stephanie Kiwitt obilježeni su socijalističkom prošlošću jednog praškog šoping centra, koji je s promjenom režima preimenovan i time postao simbol novog i drugačijeg doba – prema nadi mnogih, onog boljeg. Kako i sama autorica napominje, radovi su nastali iscrpnim istraživanjem i obilaženjem šoping centra, dok je pokušavala naći tragove promjene, no jedino što je našla je ono isto – status quo.

 

 

Ukoliko se odmaknemo od brojnih upisivanja značenja i interpretacija njezina rada, primijetit će se gotovo pa manična kontroliranost fotografskih uvjeta. Na njezinim radovima ne vidi se slučajnost, već dapače, pomno izabrane scene i motivi koji će biti fotografirani. Među radovima je poveći broj portreta koji su vrlo direktni, fotografirani na način koji može podsjetiti na snimanje za putovnicu ili osobnu iskaznicu. Radnici i kupci u šoping centru su izdvojeni, djeluju kao da su “ukradeni” iz konteksta i preseljeni na galerijske zidove. Izdvojeni i upareni s fotografijama koje pokazuju izdvojene detalje samog šoping centra, na temelju Kiwittinog asocijativnog impulsa, snimci pružaju inovativan, ali i kritički pogled na dugo prisutnu tranziciju u ovim područjima. Kao gledatelji, naviknuli smo na njihove nostalgične i letargične izraze lica koji nam ne pružaju uvid u pozadinu priče, no pomoću njih dobili smo dojam o vremenu koje kao da kruži na mjestu, bez da se kreće prema naprijed.

 

 

Serija Máj/My je pažljiva, koncentrirana i neometena slučajnostima i “ljepotama” svakodnevice. Fotografirani subjekti i prizori iz šoping centra uvijek su osamljeni, no ostavljaju snažan dojam o propitivanju ontološkog smisla trenutnog, ali i prošlog političkog sistema, koji je, pod krinkom boljitka, napretka i demokracije, donio isključivo dobro uhodane i već poznate obrasce djelovanja. Pojam tranzicije tako u Kiwittinim radovima ostaje zauvijek nepromijenjeno stanje, zarobljeno u vremenu i u nemogućnosti ikakve stvarne promjene. Iako je tema nostalgičnog karaktera, ako ni po čemu drugome onda zbog samog imena serije, taj se dojam gotovo pa potpuno gubi u samim radovima. Fotografije su lišene emocionalnog naboja, koji se jedino javlja u procesu kontekstualizacije i naknadnom upisivanju značenja, zbog činjenice da smo “upoznati” s okolnostima rada. Smatram da je spomenuti moment jedna od ključnih točaka Kiwittinog rada; on “lebdi” u tranziciji, ne postavljajući se ni “lijevo” ni “desno”, nije nostalgičan, a ne funkcionira ni kao poziv na djelovanje. On je, baš kao i zatečeno stanje, u “tranzicijskom” vakuumu.

 

 

Kiwitt promišlja i razrađuje koncept uparivanja vlastitih radova u galerijskom prostoru te naknadno propituje mogućnosti transformacije značenja. Način na koje su fotografije prezentirane javnosti utječe i na način na koje će biti percipirane, a toga je Kiwitt itekako svjesna. Portrete uparuje s prizorima šoping centra, stvarajući novo, dodatno značenje, drugačije od onog pojedinačnih radova. Ti “parovi” često su nastali iz Kiwittinog osjećaja za ono što bi trebalo biti preneseno, bilo iz čiste estetske ili snažne konceptualne potrebe. Tako njezini radovi, iako početno lišeni emocionalnog naboja, postaju izrazito snažni, postupno stvarajući novo semantičko polje. Portretirani pojedinci donekle su vraćeni u kontekst, barem onaj prostorni. Početnom dekonstrukcijom i diferencijacijom vremena, prostora i portretiranih subjekata, a zatim njihovom rekonstrukcijom, radovi Stephanie Kiwitt nam otvaraju novi interpretacijski prostor u kojem tranzicija iz socijalističkog u kapitalistički poredak možda ipak dobiva neki smisao. Máj/My je rad angažiranog traženja smisla u masi upitno smislenih tranzicija i promjena “na bolje”. Iako na vanjskoj, estetskoj razini bitno drugačiji, nekadašnji socijalistički šoping centar, a i grad u cjelini, ne mijenja bitno svoja svojstva. On ostaje zatočenik politika i ideologija gdje se ništa neće zaista promijeniti.

 

Sara Simić