Izložba Nagrade Deutsche Börse u Photographer’s Gallery u Londonu
Ne bez razloga, za jednu od najuglednijih međunarodnih nagrada u području fotografije, onu Deutsche Börse, a čija se izložba tradicionalno priređuje svake godine u Photographer’s Gallery u Londonu, ove godine natječe se četvoro izuzetnih umjetnika – finalista. Od najmlađe, Lebohang Kganye, preko svojevrsne “veteranke” VALIE EXPORT, umjetnika sirijskog porijekla Hraira Sarkissiana do autorskog tandema Gauri Gill i njezinog suradnika Rajesha Vangarda, teško je izreći “presudu”, kome dodijeliti nagradu (kad bi nas se pitalo).
Hrair Sarkissian, Viđeni posljednji put, detalji postava izložbe, snimila: Sandra Križić Roban
Izložba započinje ulaskom u takozvanu crnu kutiju, petokanalnu zvučnu instalaciju Hraira Sarkissiana koju slušamo bez ikakvog vizualnog dodatka. Čuje se struganje nečim metalnim, pretpostavljamo da je zemlja u pitanju, tu i tamo netko izgovori riječ, sve je u kontinuiranom postupku koji se odvija u 16-minutnom loopu. Tek na izlazu iz prostorije čitamo o čemu je riječ – instalacija Krajolik smrti prenosi zvukove forenzičkih arheologa koji iskapaju masovne grobnice preostale iz vremena Španjolskog građanskog rata. U tih nekoliko godina između 1936. i 1939., “nestalo” je oko stotinu tisuća osoba, dok se danas zna za oko 2.000 masovnih grobnica razasutih diljem Španjolske. Ovakav postupak možemo zamisliti i u nama nedalekim krajevima, ali i bilo gdje drugdje na svijetu gdje pogled u nerijetko idealizirane krajolike čuva traumatične slojeve, tragovi kojih prolaze kroz ruke ovih ljudi. I drugi rad Hraira Sarkissiana odabran za ovu priliku ne donosi sretnije vijesti: Viđeni posljednji put serija je od pedeset fotografija koje simboliziraju osobe nestale tijekom nasilnih političkih konflikata, a iza kojih su ostale njihove obitelji i voljeni. Ni o jednoj od njih nitko nije čuo vijesti već godinama. Fotografije dokumentarnog karaktera prikazuju ljuljačku u dvorištu, balkone s naslonjačima, pijanino na kojem nitko više ne svira, ali i tmurne sobe sirovo obrađenih zidova. Interijeri i eksterijeri kuća diljem svijeta, u Argentini, Brazilu, Bosni, na Kosovu ili u Libanonu svojevrsna su “opća” mjesta nasilja trajno upisanog u lokalnu topografiju. Na dnu svake fotografije slijepim tiskom otisnuto je ime nestale osobe i datum nestanka. Gotovo kao da su ispisane na brajici, zbog čega osjećamo potrebu prstima prijeći preko imena kako bismo fizički osjetili prekinutu egzistenciju.
Hrair Sarkissian, Viđeni posljednji put, detalji postava izložbe, snimila: Sandra Križić Roban
Austrijska umjetnica VALIE EXPORT (rođena 1940. kao Waltraud Lehner), jedna je od konzekventnih promotorica radikalne feminističke prakse. Djeluje od kraja 1960-ih godina, nerijetko provodeći svoju praksu u javnom prostoru, kroz događaje i performanse kojima ispituje društvene norme te politiku tijela koju razmatra u kontekstu okoliša, kulture i povijesti. Svoje vlastito tijelo nerijetko je postavila u fokus pojedinačnih interesa, pa i potrebe za dodirivanjem – kao što je to slučaj u jednoj od najpoznatijih njezinih akcija kad je, odjevena u bijelu kutiju u koju su prolaznici mogli gurnuti ruke, “odvažnima” omogućila da dodiruju njezine nage grudi. Mnogo toga se odvijalo na ulicama Beča, u to doba konzervativne sredine uljuljkane u nasljeđe tradicije iz carskog doba, koje se od 1960-ih nadalje sve intenzivnije mijenja pojedinačnim umjetničkim iskazima.
Za praksu VALIE EXPORT fotografija je više od samog bilježenja događaja, a njezino tijelo nerijetko funkcionira kao pomoćni alat pri snimanju: na njega postavlja kamere kako bi simultano zabilježila ono ispred i ono iza nje. To je osobito važno u historijskoj ulozi koju je imala u istraživanju pozicije žene u društvu, ali i kroz povijest umjetnosti, na primjer. Takav pristup primjenjuje i kroz kolaže u kojima standardne načine prikaza žena u djelima slavnih umjetnika – muškaraca – pretvara u življeno iskustvo, ono žene koja u rukama ne drži mrtvo tijelo Krista (reminiscirajući na Michelangelovu kompoziciju Pietà), nego simbole napornog života kućanice.
VALIE EXPORT, Pomoćne dislokacije, 1973.
VALIE EXPORT, Gospa od rođenja prema Michelangelu Buonarrotiju, 1976.
Suradnički projekt Gauri Gill i Rajesha Vangada fotografiju koristi kao svojevrsnu podlogu na koju Vangad kao autohtoni Warli [1] umjetnik intervenira sitnim, precizno izrađenim končanim vezom. Scene koje Gill snima velikoformatnom kamerom prikazuju specifične krajolike, seoske kolibe, a na mnogo fotografija osobe koje tom prilikom poziraju usmjeravaju pogled prema prostranstvu prirode. Ponekad snima industrijski krajolik, tvornicu s dimnjakom, na primjer, a čitav prikaz Vangad zatim ispunjava sitnim, raznovrsnim uzorcima koji govore o povijesti snimljenog mjesta i nestalog, prirodnog okoliša koji se zbog progresa nesmiljeno mijenja. O tome govore i podulji opisi uz fotografije, donoseći niz preciznih podataka o svakoj od snimljenih lokacija, uz navod što su sve promjene kroz proteklo razdoblje prouzročile u svijetu prirode.
I u mnogim drugim svojim serijama umjetnica djeluje u poljoprivrednim zajednicama, a nerijetko surađuje s drugim umjetnicima koji, na primjer, na glavama nose maske od papier-mâchéa koje su zatim lakirane na osobit način i prikazuju lokalna božanstva. Riječ je o pripovjednim izvedbama koje za autohtono stanovništvo imaju posebno značenje i pomažu da ih se ne promatra kao marginalizirane zajednice na periferiji onoga što se događa u Indiji.
Gauri Gill i Rajesh Vangad, Mala riba, velika riba, detalji postava izložbe, snimila: Sandra Križić Roban
Južnoafrička umjetnica Lebohang Kganye, dobitnica Nagrade Camera Austria za suvremenu fotografiju Grada Graza 2019. godine, svoju osobitu prostornu instalaciju Proživljeni životi, izgubljene ljubavi temelji na fotografskim scenama iz osobne obiteljske povijesti. Oprostorivši svaki pojedini prizor na način da je pojedinosti s fotografija izrezala i zalijepila na valoviti karton te zatim dijelove ponovno povezala u trodimenzionalnu scenu nalik na scenografiju, umjetnica uz ostalo ukazuje na činjenicu da fotografija nikad nema samo jedno gledište. Zagledavamo i sa strane, dok se prostorija u kojoj su njezine četiri velike instalacije rasvjetljava u polaganoj izmjeni jačine svjetla prema svakom od radova. Fotografije su tonirane bojom sepije, uložene u drvene stalke koje cijelu situaciju u kojoj se nalazimo, nakratko zajedno s prizorima, pretvaraju u čudnovatu mješavinu teatarskog prikaza, uz nezaobilazne asocijacije na arhiv i obiteljske albume. A one sadrže podatke o povijesti obitelji prisilno iseljene zbog zakona apartheida koji je malim poljoprivrednim zajednicama oduzimao zemlju. Jedna od posljedica je i promjena umjetničina prezimena.
Lebohang Kganye, Došla sam odvesti te doma, detalji postava izložbe, snimila: Sandra Križić Roban
Poimanje doma i osjećaja pripadnosti koji dom neupitno izaziva kod većine ljudi, promotren kroz južnoafričko iskustvo, na široj, globalnoj razini tumači se kao komentar procesa dekolonizacije, a što u njezinom djelu funkcionira kao vizualizacija osobnog i kolektivnog sjećanja. Za koje je potrebno znanje koje nam ova umjetnica posreduje. A tko će od četvero umjetnika naposljetku biti nagrađen nagradom koja se dodjeljuje 28. godinu zaredom, doznat ćemo 16. svibnja. Napoljetku je nagradom koja je dodijeljena 28. godinu zaredom, nagrađena Lebohang Kganye.
Sandra Križić Roban
[1] Termin dolazi iz riječi Warla, a znači “komad zemlje” ili “polje”. Warli slike su narativne, a teme prikazuju društveni način života i svakodnevne aktivnosti poput lova, ribolova, poljoprivrede, šumskih aktivnosti i seoskog života. Područje gdje nastaju je zapadna obala Indijskog poluotoka, u regiji Maharashtra gdje se ovakve slike i danas izrađuju. Warli kultura usmjerena je na osobito poimanje koncepta majke prirode i elemenata iz prirode, koje umjetnici najčešće prikazuju na jednostavnim, šematiziranim crtežima i motivima poput spirala te uz nizanje idenitčnih elemenata. Tako pokazuju veliko poštovanje prema prirodi i divljini kao izvorima koji im omogućuju osnovne uvjete za život. Izvori: Sundarisilks.com; Wikipedia.