Joško Duplančić u Fotoklubu Split

Joško Duplančić

“Gluho doba”

6. 8. – 4. 9. 2021. 

U splitskom Fotoklubu održana je izložba Joška Duplančića, nazvana Gluho doba. Dopadljiv plakat s bacačicom kugle u prednjem planu publici koja dosad nije bila upoznata s radom ovog fotografa nije mogao predočiti sve njegove životne okolnosti. Naime, u mladosti će Duplančić, rođen 1919. u Splitu, oglušiti i to će njegovo iskustvo sasvim sigurno odrediti i specifičan likovni – pa i fotografski interes, ali i odnos prema ozbiljnim, pa i opasnim ratnim situacijama koje je bilježio za vrijeme Drugog svjetskog rata na splitskim ulicama.

Uvodni dio izložbe predstavio je izbor iz dokumentacije o autoru, te fotografije kazališnih predstava gluhonijemih, čije je izvedbe također evidentirao. Posebno je zanimljiva duplerica iz časopisa Informator, objavljenog 1973. godine, u kojem sam obrazlaže potrebu za likovnim izrazom, potaknutu nemogućnošću uspostavljanja uobičajene komunikacije. Isprva posvećen crtanju i slikanju, Duplančić je završio privatnu umjetničku školu kao jedina gluhonijema osoba. U tekstu navodi kako je “umjetnost … mnogo više od hobija, od puke zabave iz dokolice. Za mene ona predstavlja bojno polje na kojemu vodim borbu sa samim sobom i sa ostalima.”
Ovo priznanje barem donekle oslikava stanje s kojim se tijekom života morao nositi, osobito s predrasudama prema gluhim osobama i njihovim sposobnostima. Pa ako ponešto o tome možemo suditi i iz navedenog razgovora, upravo taj je Duplančićev aspekt u fokusu, dok nedostaju informacije o njegovim umjetničkim sklonostima, ili dodatno pojašnjenje vezano uz sam fotografski opus.

Iz današnje perspektive, o njemu sudimo na temelju nevelikog broja snimaka, raspoređenih u posve neadekvatnom prostoru Fotokluba Split koji naprosto žudi za prijeko potrebnom obnovom. Izložbu je priredila njegova unuka Katarina Duplančić, povjesničarka umjetnosti, kojoj zahvaljujemo i za izbor nekoliko sjajnih fotografija iz vremena Drugog svjetskog rata. Na njima se zamjećuje gotovo neprepoznatljiv Split, zabilježen sigurnom rukom osobe koja je dobro poznavala ambijent i ljude koji su ga činili jedinstvenim. Potopljeni brodovi, razvaljena luka, razrušen grad iz kojeg konjska zaprega odvozi sačuvane dijelove namještaja, dok ulicom prolazi sablasno usamljen ženski lik u crnini, prizori su koji ne ostavljaju gledatelje ravnodušnima.

Poslijeratni opus drugačijeg je karaktera, pri čemu Duplančić naglašava obnovu i pozitivne osjećaje kojima se nastojalo prevladati proživljena stradanja. Ipak, sudeći po prikazanom, upravo će mu ratni opus biti najsnažniji, dokumentarno uvjerljiv i bez potrebe da fotografskim sredstvom naglasi bilo koji detalj.